Zaplesti se u izdanke, nabasati na kamen, na odvaljenu glavu, nogu il trup, staru zastavu koja je u stvari nažvrljani papir zalijepljen na grbavi štap, pa trčeći dalje i ne znajuć svog oblika, zagaziti u čajni servis za šestero, usput zakačiti malu glinenu figuricu deve iz Kaira i odvaliti joj grbu, posrnuti, zaplesti se u neki stari prekrivač od muslina, whatever, s njime na glavi preskočiti zid, hop, pa još jedan, ali ovog puta veći, hop, pa još jedan još malo veći, ho o op, pa s rukom u zraku, od sreće od ponosa od zadovoljstva, dohvatiti muslin i strgati ga s očiju pa vidjeti što je upravo preskočio i spotaknuti se o nečiju sjenu, al sam je ovdje, dohvatiti sprej za kosu drei wetter koji je prazan godinama i pokušati poprskati to što mu je tu negdje palo pred noge, a u biti je on, ponovno vratiti ravnotežu i okom obuhvatiti svu starudiju sakupljenu godinama, a kao da su milijuni godina, kao da je sama zemlja spremala sebi vrijeme u jedan skroviti svemirski džep koji sada neizmjernošću svojom puca i prolijeva se posvuda posvuda, posvuda stvari pregrade i zalisci koji hropću izlijeću i zalijeću se na tijelo u pokretu.