evo samo da vam se na kratko javim jer mi se jednostavno ne da ništa pisat... neznam ni sama zašto da se vratim prvo malo unazad... na utakmicu s australijom... ajme meni ne rado se toga prisjećam, al ajd... prvo; početak utakmice.. kad je u 2. minuti srna dao gol, ajme skakala sam od sreće, sva sam se tresla kolko sam bila sretna... ono, kontala sam si da ćemo pobjedit i onda kad su australci izjednačili, izbedirala sam se i samo sjedila i držala ruke prekrižene, molila sam se za još jedan gol, da ga mi naravno damo i onda kad je n. kovač i dao gol, aaaaaaaaa... bila sam sretna ko nova godina.. tad sam bila uvjerena da ćemo pobjedit i da idemo dalje, neznam kad sam zadnji put bila tolko sretna i onda kad su ovi opet izjednačili... sve mi je palo u vodu, do kraja utakmice sam samo sjedila s punim očima suza i šutila... ništa me nije zanimalo osim da damo još jedan gol, da pobjedimo... još u 89. minuti sam mislila da ima šanse da damo još jedan, al kad je već bila 91. minuta znala sam da je gotovo... i kraj utakmice još kad sam vidjela naše izbedirane nogometaše... ajme, bila sam tak tužna, sjebana... ustala sam se sa stolice (još skulirana) i krenila prema promenadi, al nisam mogla, stala sam i suze su same krenile... od tuge sam pila i pila i pila... tu noć sam spavala kod tine, pa smo i vani bile... ja sam samo sjedila i plakala... nisam mogla zaustavit suze... u životu kolko god sam uvijek pratila to svjetsko i bila izbedirana na kraju, nikad u životu nisam plakala... al eto ove godine mi je bilo posebno žao jer znam da smo mogli ić dalje, al eto... i sljedeći dan sam isto još malo plakala, dok sam čitala šta o tome piše u novinama al sam se sad skulirala... mislim, naravno da mi je još uvijek žao i uvijek će mi bit, al jebiga... život ide dalje sad i bit će bolje... sad jedva čekam da počnu kvalifikacije za europsko