Kad je otkrivena urota Zrinsko-Frankopanska, polovina Rakovca prodana je zagrebačkom Kaptolu, za podmirenje duga Petra Zrinskog, a drugu polovinu uživala je udova Nikole, Sofija sa sinom Adamom, koji je poginuo kod Slankamena 1691. godine.

Prije otvaranja turnira prisutne je u ime Zavičajnog kluba Slankamenaca pozdravio i zahvalio nazočnima predsjednik kluba i glavni organizator Željko Mesić, podsjetivši na hrabrost njihovih sumještana iz rodnog zavičaja, srijemskog sela Slankamena kojeg su gotovo svi morali napustiti tijekom Domovinskog rata.

I u takvim teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine Hrvata, posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice.

Borbe za oslobođenje Slavonije od turske dominacije započinju 1682. godine, a najveći dio Slavonije oslobođen je 1691. godine bitkom kod Slankamena, da bi se proces oslobađanja Slavonije u potpunosti završio Požarevačkim mirom 1718. godine.

Nakon bitke kod Slankamena došlo je do malog zatišja, sve dok zapovjedništvo nad carskom vojskom nije preuzeo princ Eugen Savojski, koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697. Iste je godine kao nagradu za vjernu službu princ Eugen dobio veliki posjed Belje u Baranjskoj županiji (kako je umro bez nasljednika, posjed je pripao komori, pa su ga do 1918. uživali razni pripadnici dinastije Habsburga, posljed nji među njima nadvojvoda Friedrich).

Naime, Adam Zrinski poginuo je pogođen topovskim hitcem u leđa 1691. kod Slankamena služeći u austrijskoj vojsci.

Iako se carska vojska povukla preko Save, 1691. odnijela je još jednu veliku pobjedu kod Slankamena.

U plan gospodarenja tim zemljištem ušle su samo one parcele koje su u vlasništvu Republike Hrvatske pa tako ne može biti govora, naglašava Kutija, da je zakupnik Mitar Habenšus, inače izbjeglica iz Slankamena u Vojvodini, uzurpirao one parcele na kojima su posjednici Srbi.

Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka.

S domaćim starosjediocima suživjeli su se doseljenici iz BiH: Guče Gore, Travnika, Kotor-Varoša, Komušine, Dervente i drugih bosanskih i hercegovačkih krajeva te vojvođanskog dijela Srijema, posebice iz Slankamena.

Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške, Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta.

Svi: od Šida do Slankamena, i od Petrovaradina do Zemuna.

gospodine Škartuc (Kutija), pa nebi nikad ovaj Mitar dosa iz Slankamena, da prije toga ti i takvi niste protjerali srbe.

Budući da je Petrov brat Nikola umro još prije urote, i budući da je 1649. godine s bratom podijelio posjede, njegovi posjedi nisu mogli biti konfiscirani, pa je imovina ove grane dvoru pripala nešto kasnije, odnosno nakon što je zadnji izdanak te grane, Nikolin sin Adam (1662 - 1691) poginuo u bitci kod Slankamena.

Optužuje me da sklapam ugovore sa sumnjivim ljudima, a Mitra Habenšusa su iz Slankamena protjerali Srbi, a ne Hrvati.

Poginuo kod Slankamena 1691. godine, i to bez nasljednika. (Ivana Puzak, prof.)

Ona je posebno prirasla srcu, razumije se, i brojnim naraštajima katoličkih Hrvata u Srijemu od Šida, preko Golubinaca, Hrtkovaca, Beške, Srijemske Mitrovice, Petrovaradina, Kukujevaca, Sota, Rume, Slankamena, Srijemske Kamenice i drugih srijemskih naselja, sve do Zemuna.

Imam saznanja da bi dogodine kad bude proslava sto pedeset godišnjice škole koja nosi naziv Svete Klare pozvati jedno kulturno prosvjetno društvo iz sela Slankamena Stjepan Radić koje djeluje preko sto godina, iz kojeg ima puno ljudi koji danas žive u Svetoj Klari i nadam se da će to biti veliki doprinos suživotu u ovom naselju.

Gutanje polovice slankamena (krivnje), jer nismo naučili kakav je preplet svježeg šiblja što ga vrijeme veže za sebe.

U djelu Šuma i Šokci (zbirka pripovijedaka ÂťnajšokačkijeÂŤ spisateljice izašla je 1940.) nalazimo ovakav opis naseljavanja istočnog Srijema i Slavonije: ÂťBitkom kod Slankamena 19. VIII. 1691. u kojoj je Ludovik Badenski potukao Mustafu KĂśprĂślija (Ä uprilića, op.

Još 1691. godine u bici s Turcima kod Slankamena u Srijemu Adam Zrinski, sin Nikole, kao pukovnik carske vojske dobio je zrno u leđa.

Ban Nikola nije uspio sagraditi franjevcima crkvu i samostan, jer ga je 1664. spriječila nenadana smrt; podigao im je samo malu zidanu crkvicu 1691. Nikolin sin Adam koji je poginuo je kod Slankamena, ostavivši oporučno franjevcima 2000 florena i 500 forinti 1702. 4. rujna, bivši provincijal fra Maksimilijan Klarić postavio je kamen temeljac za novi samostan; drveni se samostan 1698. bio srušio, a crkva je 1699. izgorjela. 1707. 7. srpnja, postavljen je kamen temeljac i za novu crkvu.

Danas izvire na rumunjsko-ukrajinskoj granici, a u Dunav se ulijeva kod Slankamena u Vojvodini, nedaleko Novog Sada.

Osim domaćih starosjedilaca tu su već i »domaći« doseljenici iz svih krajeva BiH, koji su se počeli doseljavati 70 - ih godina prošloga stoljeća, ali i noviji doseljenici iz Guče Gore, Travnika, Kotor-Varoša, Komušine, Dervente i dr. koji su skupa sa Srijemcima, iz Slankamena, pristigli početkom 90 - ih prošloga stoljeća.

Nakon bitke kod Slankamena 1691. konačno se pristupilo obnovi osječke tvrđave, no spor se vodio između koncepcije inženjera Beaulaincourta, koji je predviđao izgradnju tvrđavskog roga prema istoku, očuvanje turske palanke i njezino opasavanje zidom, popravak postojećih turskih utvrđenja tvrđave te izgradnju čak osam novih bastiona, i koncepcije Ludwiga Badenskog koji je želio porušiti staru gradsku tvrđavu i palanku te sagraditi posve novo utvrđenje.

Iseljavanja zbog ratnih ili ekonomskih prilika odvodila su Oštarce diljem svijeta, od Slankamena, Subotice, Pećuha, Gradišća, Amerike, Istre, Zagreba, Rijeke, Njemačke, Francuske, Australije, Novog Zelanda, Argentine i tko zna gdje.

Turnir su sudili Vanja Vinovrški i Boris Vidalina, podrijetlom iz Novog Slankamena.

Zatim su nastupili zborovi i pjevači iz župe Svetog Klementa iz Hrtkovaca, Svetog Antuna Padovanskog iz Nikinaca, Svete Katarine iz Sota, Svetog Mihaela iz Novog Slankamena, mješoviti zbor HKPD Jelačić " i tamburaši iz Petrovaradina, zbor i mladi iz župe Presvetog Trojstva iz Surčina, Presvetog Srca Isusova iz Šida, VIS Tekije ".

U ime Hrvatskog nacionalnog vijeća iz Vojvodine Skupštinu je pozdravio i uspješan rad poželio Mato Groznica, vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća iz Subotice i podsekretar za obrazovanje AP Vojvodine, a u izaslanstvu su još bili i Andrej Španović, član Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća zadužen za kulturu i ravnatelj Zavoda za kulturu u Srijemskoj Mitrovici te Ivan Gregurić, tajnik Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Stjepan Radić iz Novog Slankamena.

Nakon smrti Nikole Zrinskog knjižnicu nasljeđuje Nikolina udovica Sofija Löbl, koja knjižnicu ostavlja sinu Adamu Zrinskom (1662. - 1691.) koji je, ratujući u velikom protuturskom ratu pao kod Slankamena 19. kolovoza 1691. Njegova udovica Marija Katarina Lamberg udajom za grofa Maksa Arnušta Vlašima knjižnicu prenosi u južnomoravski grad Bitov.