Ako malo budes gledao oko sebe, mozda i progledas kroz kojih 50 godina, a mozda ni tada... vama i osobi ispod koja je komentirala moj komentar kažem: spomenula sam primjer mrtve arhitekture u komunizmu. i prije i poslije se gradilo ono što možemo staviti na razglednice, osim tada. stavila sam primjer arhitekture koji nam je pred nosem i bode nam oči, da bi slijepci progledali, ali vi nećete. kao i tada i danas nas komunisti vode... ne znaju gdje... ni kuda.... ni zašto... ni dokle... nemaju riječi ni djela koja bi ih prezentirala u povijesti. kažem: bez vizije i duha. a za moje famozne frustracije kažem, ja sam odrastala kroz putovanja i iznad tadašnjih standarda, na samom kraju toga titovog komunizma. dan kada je umro vraćala sam se u grad i vidjela dugu kolonu onih koji su sa obitelji i stvarima bježali iz grada, odakle im ideja za taj bijeg? odakle taj strah? nije se mogao stvoriti odnikuda u tren. ako je sve bilo u redu tada, zašto je grad pun oficira i samim tim i informacija, bježao? plašili su se da će se odmah dogoditi ono što se dogodilo devedesetih. ali nije, krediti su još trajali. ali ono što me do kraja otrijeznilo o tom vremenu bila je ispranost umova djece komunizma, njihovo nasljedno nevizionarstvo, uniformiranost i ono kako je netko lijepo rekao teški hendikep komunizma, nevjera u Boga, koju danas kite raznim terminima, agnosticizam, ateizam. kako netko može imati stav o nečemu o čemu nema pojma? dobro je rekao netko među vama: od takvih slijepaca se treba odijeliti. ako netko misli da ovo ne zaslužuje tvrdi stav, koji se ovdje vidi kao frustracija, onda što reći. prikaži cijeli komentar