sve mi se posložilo tek nekoliko dana kasnije.. toliko jaka slika, toliko strašan šok i jedan ogromni grop u želucu koji i danas ne blijedi.... naše su predrasude nevjerojatne, mi mislimo da je ono što fali toj djeci, bez roditelja, bez mame i bake, bez konstanog okruženja i bez stalnog kontakta s ljudima i svijetom, dovoljno donesti slikovnicu, bez da se pobrinemo da ju ima tko čitati i maziti u krilu.. materijalno nikada ne može nadoknaditi ono duhovno, taktilno, ono u duši.. moji mi nisu samo kupovali slikovnice i čokolade, oni su me naučili govoriti, oni su mi dali sliku svijeta koju danas nosim u sebi.. a ona slatka mala dječica se boje autobusa.. jer ga nikada nisu vidjeli.. svi znamo da su mala djeca kao spužve upijaju svaku našu riječ, gestu, sve pojmove koje ih okružuju, oni uče.. ako nemaju što upiti? ako je izbor limitiran?