Kao da ono poslije ne postoji.. skuturila sam se u prošlosti i ćućim kao ličinka u svojoj čahuri, znam da su krila negdje unutra i da ih samo treba raširiti da bi ljuska popucala... Ne ide to baš tako lako... Raširiti krila značilo bi da sam spremna ponovno osvajati svijet, prelijetati djelove koji mi se ne sviđaju, slijetati na mjesta koja volim.. a ja opet samo želim zajedno sa krilima izvući i žalac i bosti do smrti sve koji su mi nanjeli bol.. i one koji nisu, a mogli bi... pa mogao bi mi to napraviti bilo tko... i ona teta u dučanu, i susjeda sa 3 kata, i onaj zločesti striček koji mi uvijek zvoni u 15 h kada malo zalegnem, da bi mi naplatio tv pretplatu.. Zariti mi nož u srce može bilo tko u bilo kojem trenutku... ako raširim krila... zato ih još uvijek držim čvrsto sljepljena uz tijelo..