Tvoj kafkijanski frend iz bos. krupe me animirao. on je bio causa movens moje afirmacije na tvom blogu. kada kažem afirmacije onda to mislim posve racionalistički i kartezijanski. pišem, dakle tu sam. pitam se da li mi možemo biti i ono što nismo. dakle pitanje je heisenbergsko i ima veze sa potencijalnostima, sa onim što postoji kao mogućnost, a ne mora se ostvariti. naše determinističko nebo ima određene gabarite, našu kob, naš fatum, naš usud, kako god. no međutoa, u tom, ili na tom našem determinističkom nebu koje je ograničeno, postoje i mogućnosti, potencijalnosti koje se mogu, a ne moraju ostvariti. to se u stvari pitam dok pišem, darma, kismet, determinizam, kojeg si ti tako lijepo eksplicirao sa svojim kafkijanskim prijateljem iz bos.krupe jest ustvari ograničenje i poraz našeg uma, naše pameti. mi možemo biti i ono što nismo i tu nas pamet ograničava, ona nam ne dozvoljava da to budemo. zato sam za razliku od tebe odlučio biti nepametan i dozvoliti samome sebi da budem i ono što nisam (ovo je contradictio in adjecto, smješkam se svojoj slučajnoj narcisoidnosti, ili freudovoj omašci). pada mi wittgenstein na pamet, a o njemu znam tako malo u stvari. a pade mi na pamet zbog greške. naime, ako sam ga dobro razumio, on je smatra potrebitom upravo zbog toga što nam omogućuje drugačiju perspektivu i mogućnost da budemo slobodniji, da upregnemo potencijalnost, da budemo manje podložni determinizmu. naravno, ovo je slobodno tumačenje jednog neznalice i ti ćeš mi oprostiti na tome. ostaviću ovaj komentar bez formalne konkluzije. jednostavno si me potakao na digresiju sa samim sobom, a i to je dar, mislim na tvoj dar. samo nastavi biti ograničen i pametan, čitati ću te i dalje;)) (armin 21.02.2007. 17:17) Brate mili, pa ovo je brod luđaka imam više od 20 hospitalizacija u psihijatrijskim bolnicama i ovdje i vani ali da sam ja ovako brijo bio bih samo jednom hospitaliziran i nikada više ne bih izašo van.