Ali ta se tema ne iscrpljuje pravopisom (ortografijom), tu odlučuje i slovopis (grafija) pojedinoga jezika.

Premda se ubrzo Stojković ogradio od tvrdnje da bi to bio njegov prijedlog za rješenje aktualne hrvatsko-srpske (i) jekavsko-ekavske fonološko-grafijske dvojbe (Jedno razjašnjenje), ipak je činjenica da je njegovo aktualiziranje Puratićeva prijedloga bar dijelom potaknuto spomenutim dvojbama, a ne (samo) željom da se doradi hrvatski latinični slovopis.

Pet godina poslije, Gaj je ponovno pokušao reformirati hrvatski latinički slovopis.

Glede slovopisa (grafije), meni se nefonemski slovopis i dvoslovni grafemi ch, dj, lj, nj, sh, i zh čine praktičniji nego fonemski slovopis i jednoslovni grafemi sa dijakritičkim znakovima, jer u njima dolaze samo slova koja postoje u svim latiničnim jezicima i u svim računalnim programima.

Međutim, to je vjerojatno jedina i ne tako velika prednost, pa bi fonemski slovopis i grafemi sa dijakritičkim znakovima mogli isto tako dobro služiti u hrvatskom pisanju.

I hrvatski vukovci nastupili su raspravama o grafiji i ortografiji zalažući se za fonološki pravopis, dok će konzekventno fonološki slovopis Đ uro Daničić predložiti u Ogledu za Akademijin rječnik 1878. Osim u Rječniku i Akademijinim izdanjima ovaj dosljedno jednoslovni slovopis neće uhvatiti ko rijena, osim grafema đ.

I ono također vrlo bitno Ljudevit Gaj nije pisao hrvatski pravopis nego slovopis, što nikako nije isto

Slovopis, pravopis i jezik Ivana Velikanovića, IV.

Ali ja je ne nalazim (dodushe, njegov je slovopis nedoslidan i csesto nejasan: " scteta... steta "; Insomnia bi rekla: " Belevarcse, i tvoj je ").

U hrvatskome dopreporodnom pisanju prepletalo se fonološko i morfonolo ško pravopisno načelo, ali latinički je hrvatski slovopis bio uvijek nefonemski i tek se od druge polovice 18. stoljeća približio fonemskomu.

U doba hrvatskoga narodnog preporoda dolazi do obrata: uvodi se po češkom uzoru novi, pretežno fonemski slovopis, a u pravopisu ilirci, slijedeći svoje slavenske ideale, uvode razne inačice morfonološkoga načela i one će se održati sve do posljednjega desetljeća XIX. stoljeća.

Sve se te mogućnosti dadu prikazati u jednoj tablici, gdje će dvoslovima sh, zh biti prikazan nefonemski, a jednoslovima š, ž fonemski slovopis, oba primijenjena i u fonološkom i u morfonološkom pravopisu:

Iz rukopisa je u potpunosti prenesen Vitezovićev slovopis (nijedan njegov grafem, pa bio on i posve dosljedno pisan, nije zamijenjen svojom današnjom inačicom), a također je poštovan njegov pravopis, uključujući i zapis velikoga slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, smještaj razgodaka te mjestimično zapisivanje nadslovaka.

Taj akademijski slovopis služi i danas (iako se njime danas samo iznimno tiskaju nefilološki dijelovi tekstova).

U svakom slučaju, akademijski slovopis ima status po sredini između običnih normativnih slovopisa i lingvističkih znanstvenih transkripcija.

Kad je god. 1892. dr. Ivan Broz izdao Hrvatski pravopis (koji je osnova i današnjemu hrvatskom pravopisanju), uveo je akademijski znak đ za hrvatski normativni slovopis.

U pisanju latinicom slovopis je redovito nefonemski, iako je bilo nekoliko individualnih pokušaja da se pisanje reformira u fonemskome smjeru, ali ti su pokušaji ostali bez ozbiljnijih nasljedovanja.

Na jugu preteže ugledanje na talijanski slovopis, na sjeveru na madžarski (malo i na njemački), ali najviše zaslugom bosanskih franjevačkih izdanja postupno dolazi do neutralizacije tih utjecaja.

U 18. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, jačaju fonemska rješenja, a nakon 1800. već prevladava fonemski slovopis drugačiji od današnjega.

U novim se izdanjima smije mijenjati slovopis (grafija), a pravopis samo iz posebnih razloga, i to samo u najužem smislu te riječi.

U hrvatskome pravopisu već gotovo jedanaest desetljeća preteže fonološko načelo, a slovopis je pretežno fonemski, ali ima i nefonemskih elemenata.

Tu je bitno da i fonemski i nefonemski slovopis mogu podjednako dobro ili loše služiti različitim pravopisnim načelima.

Ako zamijenimo Kašićev slovopis, tj. umjesto x pišemo ž, sc kao š, gn kao nj, gli kao lj, cz kao c, c kao č, chi kao ć, y kao j, vidjet ćemo da se radi o nešto arhaičnijem izrazu istoga hrvatskoga književnoga jezika kakav je i danas u porabi.

Slovopis kojim se ti sluzsish (č, ć, š, ž, đ, dž), stranjski je (cseshki, poljski, Danicsichev).

Počeo je s objavljivanjem i kajk. i štok. prilogâ, postupno je već u prvom godištu prelazio na štok. knjiž. jezik i na novi slovopis, a od 1836., s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnosl. značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi pov. municipalnih prava.

Taj će slovopis, nazvan > gajica, doživjeti neznatne promjene, bit će postupno prihvaćen u cijeloj Hrvatskoj, a prihvatit će ga i Slovenci.

Ja sam vech niegdi na ovom besidishtu objashnjavao svoj slovopis (graphia), koji se sastoji od slova latinice, bez uvezenih Gajevih ili izmishljenih Popovichevih (Danicsichevih) slova s nadslovcima.

Da nisu pocseli priminjivati Belevarcsev slovopis, ali izkvareno?

Suvremeni hrvatski slovopis potječe od preporodnih vremena.

Ilirci uvode pretežito fonemski slovopis po češkome uzoru i današnja se hrvatska grafija zasniva na Gajevoj.