cinizam i hipokrizija su dvije forme oholosti: cinizam je karikatura iskrenosti ili istinoljubivosti, dok je hipokrizija karikatura skrupula ili discipline ili vrline uopste. cinici vjeruju da biti iskren znaci pokazivati svoje mane i porive, a da njihovo sakrivanje predstavlja hipokriziju; oni se ne savladavaju, niti ih namjeravaju nadici; a cinjenica da svoju manjkavost uzimaju za vrlinu dokazuje upravo njihovu oholost. hipokriti, suprotno tome, vjeruju da bivanje vrlim znaci pokazivati stavove vrijedne hvale, odnosno da vanjska manifestacija vjere potpuno predstavlja vjeru; njihovo cinjenje grijeha se nastavlja, ne u tome sto manifestuju forme vrline-jer je to pravilo cija obaveznost obuhvata svakog -, nego u vjerovanju da je ovo manifestovanje vrlina sama, te iznad svega u prikazivanju vrlina sa ciljem da se drugi njima dive; a takvo ponasanje ima tendeciju da postane oholoscu, jer oznacava individualizam i razmetanje. oholost je precijeniti se potcjenjujuci druge; a to je upravo ono sto cine cinik i hipokrit, otvoreno ili implicitno, zavisno vec od slucaja.