da budem konkretan, evo naš primjer s pučkim učilištem: prvo što treba definirati je pripada li pozicija ravnatelja učilišta među političke ili među stručne funkcije. s obzirom na količinu novca koji se tamo vrti, potpuno je logično da ta funkcija bude usko vezana s politikom. politikom u smilsu da nad tom ustanovom bdiju ljudi koje smo sami izabrali, kojima smo ukazali na izborima povjerenje i kojima ćemo to povjerenje uskratiti ako ne budemo zadovoljni. znam, da ove moje riječi zvuče blago rečeno čudno, ali gospodo draga to je demokracija, to je srž demokracije i bez toga ne ide. ako gledamo u tom kontekstu, onda izbog svojedobno nikše leke, a sada grge nikolića ima smisla. oni su stranački ljudi, njih je pobjednička stranka ovlastila da obavljaju posao koji je nema sumnje od važnog interesa za ovaj kraj. jesu li uspješni ili nisu, jednako kao i njihovi kolege po drugim javnim firmama u konačnici će presuditi birači. ne vidim razloga nervozi, odnosno vidim jer u nas još nije zaživjelo to da je demokracija proces biranja najboljih, najsposobnijih - u nas se glasa za pojedinu stranku jer je za nju onomad glasao i pokojni did ili zato jer je ćaća glasa protiv nje, a s ćaćom više nismo u dobre jer nam nije tio dat oni komad iza kuće kad je umrla pokojna baba... dakle, srž problema je u tome što mi, birači, donosimo političke odluke koje nemaju veze s realnim životom, a onda nam smeta što oni koje smo izabrali rade isto tako - bez veze s realnim životom. tko je tu krivac? svi pomalo, ali potpuno je jasno tko je tu prvi na potezu. međutim našem je narodu najgore kad se od njega nešto oečkuje, pa makar to bilo zaokružiti ime onoga za koga mislimo da je najbolji. čuli smo mi i u ovin prošlim izborima, glasam za bandića ne zato jer je najbolji kandidat za predsjednika već zato jer će nam dati nešto što nam po pravu ne pripada, već zato jer češće ide u crkvu od protukandidata, već zato jer je rođen dva brda dalje od moje matere - ukratko glasamo bez veze.