Takvo je jelo bilo i Veliko lešo, složenac neobičnog imena prilijepljenog tko zna kada u nekoj kuhinji naše obitelji, a kojeg smo nono i ja po mirisu prepoznavali satima ranije i koje je govorilo da ćemo ga tog dana sasvim sigurno podijeliti s još nekoliko uzvanika ili obiteljskih prijatelja, budući da je za ovu nama omiljenu pjatancu bilo potrebno puno mesa, puno povrća, puno juhe i začina, na koncu i veliki lonac za kuhanje koji se, kao pobakreni i pocinčani simbol svega što je pučko i prozaično na ovom svijetu, rijetko vadio iz smočnice, kao neko nužno zlo koje, na žalost, barem jednom godišnje mora zadesiti noninu do tada uređenu, smirenu, odgojenu i nježnu kuhinju.