I cijelo vrijeme se smješkaš HIHIHIHHIIH Preslatko.

Pod krošnjom lipe stare U svojim mislima Oteta noći i snu Odmaran dušu umornu Kroz krošnju Sunce Znak mi šalje Kako god bilo teško Treba krenuti dalje Zagrlit ljubav Zagrlit dan Tebe prijatelju, prijateljice Da baš tebe Što se smješkaš sada Ne želim nikada Pustiti iz zagrljaja

A onda dođeš do faze kad lepršaš, kad se samo smješkaš.. i nemaš više kaj za reći, ni napisati.. jer sve kaj veliš il napišeš ponavljanje je, sa malim preinakama, ali je ponavljanje čuo si za to, pročitao si, vidio, doživio, ukratko bio tamo.. sve u svemu, predvidljivo.. neinspirativno zaliveno šutnjom zadovoljstva

Smijemo se... spuštamo se na pod.:) Predivno se smješkaš.

Težak je to posel, a nemre se živeti, nema penez, se država zeme, vražji političari..... " Klimaš glavom, smješkaš se, a oni rafalno izmjenjuju svoj jal prema nama jer uporno misle da je nama bolje, jer smo u gradu.

I kad već gotovo poludiš i samo što ne kažeš daj ih već jednom uzmi, ja ih primičem jednu k drugoj i obje ih u isto vrijeme vlažitm jezikom i stavljam u usta.« Mmmmmmmmm, kako su fineeeee »- mislim u sebi i nastavljam ih sisati, lizati, grickati i igrati se njima, dok ti uživaš i zadovoljno se smješkaš.

mi smo valjda jedine " životinje " na svijetu koje jedu više no što im treba, koje nemaju granice ni u čemu nego samo udri, pa dok ide... vezano za to dođe mi u sive stanice danas jedno razmišljanje... sjećate se zasigurno momenta, kada vas šupi određen osjećaj potrebe biti dobar, i onda odlučite da od ovog momenta prema svima ću biti ljubazan, fin, dobar, pomagati, biti uslužan, trpjeti... i tako to krene. čak se ufuram ono u to stanje, i ono neko ti digne živac a ti pa dobro - misliš - ajde biti ću ipak dobar i neću mu razbiti tu ružnu njušku... traže te nešto, a ti eto sa osmjehom na licu dadneš, a u sebi kuvaš jer tu stvar nikada ne bi posuđivao jer ti je jako draga, bitna i lako kvarljiva - a ako je skupa da ne spominjem. i tako iz dana u dan primjećuješ kako se pritisak i zahtjevi okoline sve više i više povećavaju, osobito ljudi kojima si često okružen, nekako dobiješ lagani dojam da baš ono imaju potrebu da te gaze, da ti uzmu sve što se da uzeti i sve što ti naprave riješe rečenicom: joj kako si ti dobar...; ma pljačka im mterina, kad je meni prekipjelo pa nevjerojatno je kako ljudi nemaju granice, kako imaju potrebu preko svake mjere uzeti sve što im se nudi pa makar im to netrebalo. jednostavno tako se lako naviknu na to da te mogu jahati koliko god i kad god hoće da ne povjeruješ a ako im slučajno odbiješ nešto nakon nekoliko puta što si im dao slijede čudni pogledi, beskrajne tračpartije okolo i rečenice poput: a koja si ti p.. da ma dajte ljudi pa gdje je tu međusobna solidarnost, razumjevanje, ono ok, dao si mi, učinio si mi, pa ako mi nije baš za glavu neću te tražiti svako malo da radiš nešto za mene rijetki su oni koji su ti zaista zahvalni, i kuže da ne treba iskorištavati tvoju odluku da se popraviš, budeš dobar itd... čovječe poslije takvog zlostavljanja kada se vratiš na " staro " stanje postaješ tri puta gori, tri puta škrtiji, nljubazniji, oholiji i sve ono što si bio u malim količinama sad si u velikim, i što je najbolje živo ti se j.. be za mišljenje i priče ostalih oni su te i naterali da budeš takav, oni su i učinili ovo od tebe, samo toga na žalost nisu svjesni... niti će ikada vjerojatno biti... kada pogledam nekad nekog čangrizavog tipa koji živi samo za sebe u svome svijetu, zazire od sviju, bježi od svakoga i ne otvara se definitivno nikome - totalno ga razumijem, i uvjeren sam da su u najvećem broju slučajeva to tipovi koji su bili fakat ono kaj se veli " duša od čovjeka " i vidi sad dokle su stigli... a zahvaljujući kome...? druga strana medalje je pak da nastaviš biti dobar do kraja svog mizernog života, gledaš kako te jašu, a ti se i dalj smješkaš i ponekad se onako po bontonu kulturno braniš: pa znate, ovaj oprostite, nije da mi baš previše paše... a čuješ odgovor: ma dobar si ti izdržat ćeš, još samo malo i tako iz dana u dan, i ja sam uvjeren da se čovjek nakon nekog vremena i navikne na to i neobraća preveliku pozornost nego jednostavno prepušta se sudbini " biti dobar " i gleda mirno kamo će ga to odvesti... ima to i dobrih strana, ponekad ljudi skuže da fakat previše ugnjetavaju nekoga, pa im bude žao, pa i oni počnu biti dobri, i tu već imaš skupinu dobrih među kojima je onda super živjeti i stvar fenomenalno funkcionira i svi su sretni... da to je recimo tako idealna situacija ali do koje treba vremena i vremena... žuljeve na leđima da ne spominjem uz beskrajnu količinu živaca, volje i ustrajnosti... a tko će znati koji put je bolji, i mogu li svi izdržati ovaj drugi...? živi bili pa vidjeli, probajte pa javite

Ali osjećam da ih s dragošću iščitavaš i da se zbog njih smješkaš, smješkaš

Jedina ti je uloga da k o glupi psić pratiš princa na nebitna i jako dosadna događanja i da se konstantno smješkaš.

Razgrneš svoj magični plašt koji te čini nevidljivim i to obično na tramvajskoj stanici, popneš se sa mnom u vagon, ne kažeš ništa, samo se smješkaš i gledaš dok ja razgovaram na mobitel, praveći se da čitaš neki dnevni list.

Sad se smješkaš jer sam te prokužila...

Kiselo se smješkaš dok prolaziš kroz izlizane fraze, floskule, smiješiš se robotski na pravim mjestima, savršena si simulacija ljudskog bića.

Onaj tko zna kak je ići na posao s grčem u želucu, smješkaš se kiselo, a duša plače, plače... osjećaš se zarobljeno, nevrijedno, jadno, propalo... a kao, imaš sve.

Samo stojiš i smješkaš se i obeshrabruješ, a tome se ja smješkam.

Smješkaš se, jer lijepo ti je

Iz kontenjera viri trup još je živ bar pari da diše vadi glavu sprema bocu umoran ne može više, al mora dalje, jer konkurencija je sve veća bocari se danju noću samo upornima smiješi se sreća, a ti se smješkaš ka idiot pijani nerone mali.

Abi očito dominiraš ovim blogom, jedino mi nije jasno što se stalno smješkaš i pokazuješ zube. glumiš? baš ne znam što bih od dosade

kod nas vlada ili opći raspašoj u kojem se morate snalaziti sami, a djelatnici su tu kako bi vam smetali, ili osjećate da postoji želja za nekakvom strogom preciznošću koju više valjda ni nijemci ne provode i strah vas je mrdnuti da vas neka napiturana baba ne bi histerično napala jer DIRATE majicu na vješalici. i iskreno sumnjam da sve to ima ikakve veze s plaćom. kod nas je to uvijek bilo i još će dugo vremena biti glavno opravdanje. nema neka konobarica u američkom dineru iz predgrađa ništa bolju financijsku i životnu situaciju od tete iz konzuma u zagrebu. radna filozofija je ono što je bitno. radiš, radiš, radiš i nadaš se dok radiš da ćeš jednoga dana svojim radom uspjeti dok se istovremeno smješkaš svima koji prolaze. jer ti je to posao i znaš da ti za vratom dišu svi oni koji će spremno uskočiti na tvoje mjesto ako ti odustaneš ili ne zadovoljiš. mi imamo još uvijek mentalitet socijalnog konformizma gdje masa očekuje da ih država nahrani i nosi dok oni kukaju i žale se. ima i s jedne i druge strane oceana i nepravde i potlačenih, iskorištavanih, i lijenih i bezobraznih, ali u toj kapitalističkoj americi se barem zna recept po kojem se treba ravnati za prolaznu ocjenu i većini je u interesu da je i zarade.

Laž je isto i sredstvo koje će nas mnogo puta izvuči u razgovoru sa starcima (a zna se da nas sve od malih nogu uče da njima ne treba lagat-mo ` š mislit), npr. kad te pitaju jesi li šta pila dok si bila vani, a ti im elegantno to zanijekaš te se smješkaš dok ne okrenu glavu, pa se žurno dogegaš do sobe i sjedneš na krevet razmišljajući o tome kako im nebi ni sama znala nabrojati sve što je u tebi ni kad bi to iskreno htjela.

čini mi se kao da sam zgog tebe pobjegao iz stvarnoga svijeta stvrio bajku nedosanjanu u kojoj te vidim bjelinom oblaka umotanu dvorcem gdje radosno sretna bosonoga u dugoj bijeloj haljini koračaš sa izvora čistog vodu dlanom piješ prekrasno lice rumeno umivaš stvaram deja vu svijet s tobom bajke već proživljene mislima pišem a ti se samo djetinjasto smješkaš mom pogledu što te guta nježnoću prstima po vodi uzdigneš kapljice i poprskaš mi čeznutljivo lice smočene odjeće tvoje grudi obrisima mame moje želje skrivene i nestaneš u magli čim otvorim oči željom da si zbiljom uz moje rame Zdravko Odorčić

prijateljice.. kamenčice moja poznajem te već dugo vrimena za mene si posebna žena znam te još ko nestašnu curicu malu vražicu tada plavu sićaš se kad je to davno bilo tamo kraj plavoga mora kad je za mene rano svitala zora a onda smo upoznali ove naše nesriće dvi.. je da si malo uranila ti lipo su nama prolazili dani u smiju u društvu u zabavi sudbina je htjela da budemo blizu samo vrata dile nas ciloga dana čujen ti glas dica naša odrastala skupa ulazimo jedna u druge bez kucanja navikle i one naše nesriće dvi baš ih briga ako im se štagod i vidi.. smješkaš se sad.. sitila si se Stona ma znam te ti si ka i ptica sitila si se i zidića i kamenica. čestita ti rođendan sjenica..

I smješkaš se nesvjesno jer snovi su tako sebično tvoji..

u parku na klupi.. zagrljeni sidimo.. jubimo se.. tihi smo.. da golubove ne uznemirimo.. odjednom oblak prekrije sunce.. šapneš.. kiša će.. počmu padat prve kapi.. a nas dvoje i dalje sidimo.. neki prkos u nama nasta.. vrati se mladost i dičija.. radost u nama zaigra.. padaj kišo.. kišice.. nije nama još vrime za doma poć.. s kišom još će pojubaca doć.. kiša mi klizi niz lice.. gledam te.. smješkaš se.. čudne neke iskre u oku tvom.. ustaješ.. pružaš mi ruku.. privijaš me k sebi.. šapneš mi na uho... jubavi moja... zaplešimo.. mokri smo do kože.. tila topla.. želiš me... znam da i ja tebe želim... ali... kiša pada...?

Smješkaš se, sjećajući se onih dana kada si nosio trliš i morali su te dvoje oblačiti i zakopčavati.

I, kao odgovor na taj moj početak koprcanja i borbe za sebe, ispred doslovnog trčanja svakom tko uvaljen na kauču pomakne i malim prstom, dobijem: ' Ti si se promijenila na gore, netko ti je isprao mozak, više se smješkaš kao u početku braka. ' Dum, tres

- Što se smješkaš?, - upita ju.

Još uvijek se smješkaš, imao si nevjerovatnu godinu, zar ne, pogotovo sa tek dvadeset i dvije godine, a tvoj tata je rekao maloprije Oh, vratit ćemo se mi slijedeće godine, i ako ne pobjedimo slijedeće, pobijedit ćemo 2009.. Šta je tvoje krajnje mišljenje?

Zašto se ti baš stalno smješkaš u posljednje vrijeme? upita ga Čačić do grla zavučen u vunenu dolčevitu s izvezenim motornim sanjkama.

Odgledavši svih 170 i nešto epizoda, ja mu se divim jer je samo isuviše otvoren, kaže ono što misli, kaže tek onda kada se to traži od njega, i time često povrijedi sugovornika, iako je rekao istinu, ali istinu očigledno treba skrivati, treba se prodavati, glumiti, dokazivati i što si sve više ljubazniji, što se sve više nekome smješkaš, čak ulizuješ, trudiš pokazati da ga cijeniš, voliš ili da jednostavno želiš njegovo društvo, poznanstvo, sve si manji u njegovim očima, bezvrijedan, nedovoljno samouvjeren, nisi jaka osoba (ne po bicepsima, tricepsima), nisi zreo, nisi

Mozak ne raspoznaje razliku (znanost podupite ovu tezu) između stvarnog i nestvarnog, npr. kad se uhvatiš kako se smješkaš i ugodno osjećaš jer se sjećaš/zamišljaš nešto lijepo.Mozak to percipira kao da se stvarno događa.