interesantan je dijalog u ovom vremenu on briše glumački strah pri razgovoru je potrebno isključiti sva čula i riječima igrati šah recimo misliš crne a vučeš figure bijele boje pritom se velemajstorski smiješiš i tapšeš očima sekundante svoje dok protivnik sve tvoje aluzije analizira figurom ironije njegovompotezu i kralj se klanja jer zadaje mat bez otvaranja sve one koji u ovo vrijeme skončaše prirodnom smrti valja sahraniti u poeme tom bitku mauzolej valja podignuti s balzamiranom vatrom u vulkana aleji pa nek zlatno tele zemaljsko u prometeje bleji ovo je zapis o jednom poluvremenu kojem i svemirski sistem škodi dok mladež sve više uči od sunca što samo sebe rađa i vodi

.. koliko me voliš pitaš sneno, do neba odgovaram zaneseno, gledam zadovoljno rezultat mojih riječi djelo, smiješiš se radosno dok mazno, lijeno primičeš tijelo, sve je tako jednostavno, želja iskonska i u nas se uvukla, tinja kao izvidnica plamti kao izdajica....

Smiješiš se mojim djetinjastim izljevima ljubavi.

A onda otvaraš oči i smiješiš se.« Čekala sam te »- izgovaraš i zavlačiš mi svoje ruke ispod mojih bokserica i primaš za guzove, te počinješ ih stiskati i privlačiti k sebi.

dva srca zaigrana u vihoru svevremena dogodio se susret na pučini oceana snova dogodila se ljubav u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire opet se smiješiš nemiri se ne daruju oni se događaju u vrtlogu svijeta u kovitlanju planeta u spiralnoj dinamici suprotnosti u protoku vremena

Ni ti mi se ne smiješiš.

Čujovo, prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

I dan, kao ode I ti se, kao smiješiš I ništa te, kao ne boli....

smiješiš se znam san se ne daruje san se sanja izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest kao zrnca pješčanog sata kao rijeka nevraćanka kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba uz tebe sanjam život uz tebe živim ljubav

... posljednji puta se okrećem...... pokušavam ti zapamtiti lice..... pokušavam odugovlačiti da ne odem...... a znam da ću te pamtiti.... smiješiš mi se oholo..... kao da mi govoriš: " Mala vratiti ćeš se. "...... ali duboko u sebi znam da ovoga puta nema povratka...... ovoag puta više nema razumijevanja za tebe...... više nema suza.... niti slomljenog srca...... moga srca...... i tvoje pobjede...... okrećem ti ledja...... kao što su tvoja uvijek bila okrenuta meni...... nisi mogao shvatiti da te volim...... nisi to mogao podnijeti...... bila sam ti utjeha...... kada si mislio na nju...... ja ti vjerovala..... svaku tvoju riječ upijala...... svakoj tvojoj riječi vjerovala...... svakom tvoem dodiru predavala se...

Sjediš nasuprot mene i smiješiš mi se.

Ljudi te zaustavljaju na ulici, smiješiš nam se s naslovnica najtiražnijih hrvatskih časopisa.

Smiješiš se i osmijehom uranjaš u moju dušu.

Prstima crtaš sunce u žuto ga bojiš i meni na krilu ptice šalješ dok svom obrisu koji moj nevidljivi otisak čuva sneno se smiješiš...

Isprva se može činiti laskavim to da u tebe upiru prstom ili u tebe bulje grupice djece koje viču Mzungu, Mzungu a ti se smiješiš i mašeš, uživajući u novootkrivenom statusu zvijezde.

Traži nekoga zbog koga se smiješiš.

Ljudi, buka; dok smiješiš se pogled ti luta, odgovaraš na nečije neslane šale, smiješ se.

A onaj Tvoj smješak kad je Tuđman rekel da smo kvartet, ja sam ga pital kakav smo mi to kvartet, jer ak ' smo gudački onda je on prva, druga i treća violina, a kaj sam ja onda, bajs... ha, ha, ha... Ma ne, Petre, to je bil kvintet i ja sam cijelo vrijeme dok je Predsjednik držao predavanje iz povijesti mislila na Schubertov Forellen - kvintet i to mi je olakšalo stvari... Da, da, a kad si onak ' diskretno bacila pogled na sat ja sam znal kol ' ko je kod Tebe sati, ja sam znal da Ti je pun kufer toga, al ' bila si jako strpljiva. E, onda kad sam bacila pogled na sat, onda nisam više mislila na Schubertov kvintet, onda sam prešla na ono Ti gledaš me i smiješiš se, sve to već znaš... Kaj, kaj, a kaj je to? To Ti pjeva Gaby Novak, a riječi je napisal Arsen Dedić, super je, sve kaj to dvoje ljudi naprave je odlično. Da, da, taj Arsen, ja Ti to baš ne znam najbolje, Ti to bolje znaš... A on je Srbin, ne, pa kak ' on diše, hrvatski ili srpski? Čuj, ne znam, ja mislim da on misli hrvatsko-srpski, pa kaj, to su nas učili 45 godina, a Krleža je rekao da je to jedan jezik kojeg su Hrvati oduvijek zvali hrvatskim, a Srbi srpskim... Da, da, Ti si krležijanka, Ti i govoriš tak ' kak ' on piše, al ' vidiš, on je isto bil oženjen Srpkinjom, i jako je cenil Tita.

Šećemo... Pokretom ruke pokazujem ti nešto na našem putu i ti to shvaćaš, gledaš me, klimaš glavom i smiješiš se.

Ti malo oklijevaš ali onda se smiješiš i ponovno ja sam presretan, jer ti shvaćaš.

Kiselo se smješkaš dok prolaziš kroz izlizane fraze, floskule, smiješiš se robotski na pravim mjestima, savršena si simulacija ljudskog bića.

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro.

Prekoračujući prag bez ikakve žurbe pogledala je još jednom Saru. Ne smiješiš se više?

U prvo vrijeme mi je to predstavljalo jedino zadovoljstvo: satima sam sjedio iznad tvog kreveta i slušao te kako dišeš, kako se smiješiš u snu, brisao ti znojno čelo kad bi te spopale noćne more i ponavljao: To je moj sin, to je samo moj sin, to je moje dijete...

Gledam kako spavaš, slušam kako dišeš nježno se smiješiš, kovrčava kosa zamrsila se na jastuku, plave oči zagrlili su kapci i ne dozvoljavaju da gledam u njihovo plavetnilo.

Smiješiš se u snu, spavaš sretan gledam kako spavaš, kako toneš u toplinu sna.

Osjećam te kvadriranjem kružnice razumiješ li?... smiješiš se ljubav je puno jednostavnija od opisa njenog bitka još nekoliko pokušaja

Na stolu Otvorena knjiga To su tvoje misli Pored stola Stojim ja Čitam Ali ne Ja ne znam čitati ta slova Zaboravih, Da vrijeme je odmaklo I da te ne poznam kao prije Ni misli ti nisu iste Ne mogu ih pročitati Kao nekad, Kad sam ti znala dušu, Sad si tako stran Možda začaran Gledaš me, onako I smiješiš mi se onako Kao da sam ti draga prijateljica Bar me to čini sretnom, donekle, Lažem li?

Ti se smiješiš mojim mazohističkim pokušajima dokazivanja krivnje za sve što se događalo u jučerašnjim satima.

Otvaram vrata, smiješiš mi se slatko.