Preostaje Sokratu - koji se sa svoje strane pozivlje na Diotomu - čuvati vreli eros od prestanka žarenja u momentu fuzije (spajanja) i od ohlađenja: " Jer se ljubav uopće ne veže za ljepotu - nego na stvaranje i rađanje lijepog ".

ma daj uvijek ćemo za nekoga bit budale uvijek će postojati netko tko će reći da sam budaletina.... ali ako ti sam misliš da si budala onda dobro, budala si, ali glup nisi, jer po sokratu ti si svjestan svoje budalaštine budale ovaj svijet čine zanimljivim: D: D: D: D

Ono je Sokratu teško isto koliko i okovi kojima je filozof okovan u atenskom zatvoru; ono ga zatvara kao i sam grob koji ga čeka.

Kierkegaard u Sokratu pronalazi učitelja koji će mu pomoći da »učini« svoju sreću.

Ono ne može obrazložiti zašto Sokrat unatoč mogućnosti da napusti zatvor dalje u njemu ostaje, nema uvid u moć razloga koji Sokratu ne dozvoljavaju izlazak.

Prema Sokratu i Kierkegaardu, čovjek posjeduje istinu, ali njom ne raspolaže jer ju je na neobjašnjivi način izgubio.

Neki je čovjek došao jednog dana, sav uzbuđen, mudrom Sokratu.

I to nije nikakva novost jer je poznato da su još od suđenja Sokratu pa dalje kroz povijest vođeni politički procesi protiv filozofskih, znanstvenih, političkih, vjerskih i sličnih stavova i uvjerenja.

U školi su mi govorili o Tesli i o Sokratu i o Darwinu i o Goetheu i još o nekima sličnima za koje su tvrdili da su bili pametni ljudi

Na njezinu radnom stolu su omiljene knjige o Sokratu i Platonu, zatim Povijest seksualnosti Michela Foucaulta.

Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac?

Ovdje me se ne tiče istina o Sokratu, izvedena logikom: monstrum in fronte, monstrum in animo: Sokrat je bio ružan, ružni su kriminalci, kriminalci su dekadentni

Predstava će propitivati konformizam i hrabrost pojedinca da misli svojom glavom, pitanja autoriteta i mladih, demokracije, pitanja doma i prognanstva, smrtne kazne i same smrti, a također će krenuti iz grada, dok će završni čin suđenja Sokratu, koji navodno truje mladež i zato mora ispiti otrov, biti na Lovrijencu - kaže Dolenčić.

Mali zadarski filozofi upriličili su ovom prigodom tri igrokaza, o Sokratu, o Talesu i o duhovnim vrijednostima, a publici je prikazan i dokumentarni film o dosezima programa.

Etički i građanski angažman u Evropi temelji se na Sokratu, osuđenome na smrt jer nije poštivao bogove; privrženost znanju je od Lukrecija (rerum cognoscere causas) do enciklopedizma i prosvjetiteljstva, poput Voltaireova, bila vezana uz sokratovsku kritičku sumnju, pa i spram dogmi i aksioma.

Prvo poglavlje obiluje montiranjem rječitih ekstenzivnih citata iz nekoliko različitih Platonovih dijaloga, iz kojih će svatko doći na svoje tko želi saznati nešto o Sokratu, no stvar sa Sokratom i utjehom filozofije promašena je u samom polazištu.

Piron, osnivač skeptičke škole, replicirao je Sokratu koji je reka Znam samo da ništa ne znam. Odgovorio mu je: A kako on može znati da ništa ne zna? I da se vratim pitanju, itekako sam skeptičan povodom ulaska Hrvatske u EU.

To ugađanje duhu od kojega ozdravljuje tijelo još 380 godina prije Krista opisao je Platon u dijalogu Harmid u kojemu trački kralj kaže Sokratu da, unatoč najvećem liječničkom trudu, liječenje tijela nije moguće bez laskanja umu.

Zbog toga su nam glavni izvori iz kojih možemo nešto naučiti o Sokratu i njegovom načinu razmišljanja djela:

Tako se jednom umnome Sokratu obratio neki znanac: " Sokrate, moram ti reći.

No da se ne bih predugo zadržavao kod bajki: još bih više želio imati onu silnu govorničku sposobnost kakvu Alkibijad pripisuje Sokratu, a drevna komedija Periklu, naime takvu koja nije samo ugodna ušima u prolaznoj nasladi, nego baca strijele koje se zabadaju u srca slušatelja.

Sokrat kao prvi dekadent, prvi od filozofa koji su prosudili da život ništa ne vrijedi, za što Nietzsche tvrdi da govori nešto o Sokratu, a ne samome životu, za koji smatra da mu se ne može procijeniti vrijednost jer je živo biće " objekt spora ", a mrtvo ima drugi problem.

Mišljenje ne sadržava i ne nudi drugu utjehu osim sebe, i njegov filozofski karakter je najvjerojatnije onaj ženski flaire na Sokratu.

Po Sokratu metoda vođenja dijaloga ima dvije faze:

Ona u Platonovu filozofskom opusu pripada nekom drugom, a ne Sokratu.

Kako bi, barem dijelom, ispravili tu nepravdu, upoznajmo se bolje s pjegavom kukutom - otrovnom biljkom čiji je pripravak presudio Sokratu.

Da u bitci kod Salamine nisu Grci pobijedili perzijsku glavnu silu ¹, kako svjedo? i Herodot, nego Perzijanci Grke, danas mi u gimnaziji ², ne bi u? ili toliko o Sokratu, Platonu i Aristotelu, napokon i o Isusu Kristu, nego o Zaratustri.

Sokratu je, naime, u optužnici već predbačeno da ' ' slabiji govor čini jačim ' ', odnosno da je, po Platonovim kriterijima, sofist.

Hannah se tako vraća natrag Sokratu i Platonu, ali ovaj put s potpunim gubitkom božanskoga obilježja glasa o kakvom je govorio Sokrat.

Da se vratimo Sokratu i bespuću, moglo bi se reći kako je krajnje upitno je li prva faza platonovskih dijaloga i mogla završiti drukčije doli aporetski, zbog inherentne nesposobnosti jezika da dosegne išta van sebe samoga bez da nešto ne zatre i u tome procesu potisne, tako postajući nekonzistentnom.