kroz prozor gledam maslina suncem obasjana rosom okupana prkosno, pitomo stablo vitar ga lomi al nikako da slomi na deblu tragovi neki u granama vitar poneka ptica sleti misli me ponesu ka i uvik tebi me odnesu sićam se jednom davno sam rekla ja sam ti ka i maslina što me više tučeš i lomiš u meni se veći otpor stvara speri i ovo malo zemlje iz hridi tvoje more moje al nećeš nikad uništit korjenje moje