... ima toliko dana u godini... toliko zanimljivih dana, ali isto toliko ima i onih dosadnih... barem je tako kod većine ljudi... a mislim da je tako i kod mene... ali... u posljednje vrijeme mi se čini kao da dani prolaze sve sporije... i sporije... sekunde su duge ko vječnost... minute prolaze najsporije, sporije nego ikada... a sati... za njih nemam niti usporedbe... Znate ono kad ležite na krevetu i sve što vidite je... čistina... ravna... bijela... nedokućiva... nekako... smirujuća... I tako ležite i pokušavate uronuti u tu bjelinu, ali vam se već nakon nekoliko trenutaka um razbistri i u njega uplove sve brige ovoga svijeta... pokušavate se vratiti svome mirnom " spokoju ", ali ništa više nije kao prije... Eto, tako meni prolaze posljednji dani... Nekada mi se to sve skupa činilo... onako... opuštajuće... poput pravog odmora, koji ti kvare samo misli i brige koje su ostale na mjestu s kojega si pokušao pobjeći... pokušao nešto nakratko zaboraviti, ali ti to jednostavno ne polazi za rukom... Ne znam, možda je to samo kod mene, ali mi se ne čini tako... Ne znam, valjda će to sve proći kada stignem među ljude, kada se ubacim u dobru, staru kolotečinu i kada se moj život nastavi tamo gdje je stao... dobro, možda ne baš tamo gdje je stao, ali tu negdje... jer ipak nije to baš toliko puno vremena prošlo... ili se to samo meni čini... Kad pogledam unatrag mjesec je skoro prošao... i tad se ne čini da dani sporo prolaze... ali kad pogledam dan kao sadašnjost tada moja priča " stoji "... Nadam se da će s dolaskom lijepog vremena i dani biti ljepši pa mi tada neće smetati to prokleto gledanje na sat...