Ako je razum putem transcedentalnih ideja upućen da beskonačnu uvjetovanost osjetilnog podredi idejama boga, duše i svijeta kao nekakvim neslužbenim krovnim institucijama spoznaje koje imaju samo savjetodavnu funkciju, ako je ogranićenost spoznaje na vremenskoprostornu međusobno infinitezimalno uvjetovanu koegzistenciju pojmova spoznatljivih samo kroz njihov odnos sa drugim pojmovima, nije li lako moguće da Shakespeare, baš kao i Dostojevski, uvodi savijest, tu neizbježnu silu koja je prema Kantu spoznatljiva samo pod uvjetom da postoji dobra volja koja je opet spoznatljiva samo ako je subjekt svijestan svoje moralne savijesti, ako bard uvodi savijest iza koje se krije ' stvar po sebi ' par ekselansiux, sloboda, kao onu moć sinteze čulima datog kroz forme prostora i vremena, onog razumom ujedinjenog u pojam kroz uspostavljanje odnosa tog pojma sa drugim pojmovima, uvodi li Willy spontanitet slobodne volje kao moć uobrazilje, ali ovaj put jasno upirući prstom u njeno porijeklo - zločin preko kojeg časni, ali lakovjerni Macbeth ne može preći pa mu se ta spontanost slobode otima kontroli i odvodi ga u pakao halucinacija koje on ne može iskorijeniti jer rastu iz... a pazi sad - onostranog.