ja sam bio mali pa više nisam. prodao sam reci na metar pa sve manje imam šta da kažem. imao sam dugu u grudima, zebru na leđima, oči u bunaru. nije mi bilo lako. sada znam, ne veruj nikome ponajmanje sebi. sreća je ne želeti ništa a imati sve. isto tako sreća je i nemati ništa a želeti sve. međuprostor je u mraku a i vakum vreba na svakom koraku. treba se čuvati reči, misli i rečenica. naročito onih smislenih koje nešto znače. to je najgora sorta. uživajte u detaljima, fragmentima i tragovima. ivice su oštre i klizave. čuvajte svoj vrat, to je sve što vam je preostalo, a i nije toliko malo koliko vam se može pričiniti na prvi pogled. ako je sunce zašlo za bregom, ne očajavajte. doćiće sutra ponovo. treba znati a ne biti siguran. ko ne zna a siguran je njemu su dali sivi kamen da ga čuva kao da je dijamant. pravno gledano to je legitimno ali etički to je prevara. e sad sve su to sitnice i fine nijanse. ali u tome je razlika. ne gledajte mnogo iza sebe. nisu nam bez razolga ruke usidrene spreda a ne na leđima. mislite o tome. pa zaboravite. takođe prsti treba da su gipki. radite vežbe, vežbajte. buka je svuda oko nas ali nije u glavi. ako jeste, izbacite je. slušajte tišinu. nastanite je u među obrvama. ovaj svet je kupus vremena prožet zujanjem snova i komadima mraka i svetlosti koji se smenjuju. prihvatite to, biće vam lakše.