Zaboravih reći da tada matičnu rešetku spustih na prvi nastavak.

" Puno kasnije ", promrljah sebi u bradu i spustih slusalicu.

Ostavih blamazu onakava kakvu i nadjoh, spustih se po stepenicama ko nova i zapoceh jos jednu pod gasom konverzaciju sa KS.

Nakon njega spustih se do kraja užeta u previsu da boljim svijetlom pokušam nazrijeti što ima dalje.

Otvorenih usana spustih se nad njega i okusih kapljicu predizljeva.

Danas (maloprije) se spustih iz oblaka na tvrdi asfalt i potrčah.

Kupih sinoć dva izleta u obližnjem hotelu Nacional, te se spustih ujutro do njega da dočekam autobus koji će me odvesti u Varadero.

Putić izbija na prvi stup, odakle se za tili čas spustih natrag do Donje stanice.

Naravno, momci su bili točni, nazvali me i ja se spustih dolje u gostionicu.

Polomih i izgrebah noge i ruke, začinih to sve ponekom psovkom i spustih se južnom padinom, zaraštenim i izmrcvarenim putom na japetićku cestu.

Još nije, ali ako dođe dovedite ga dolje i donesite još jednu stolicu, odvratih i brzo se spustih u ćeliju.

... život moj i život tvoj bila su dva nepovezana svijeta.. nisu živjeli u vremenima koja su nas spajala.. godine su bile medju nama..... i želim mu posvetiti dio svojeg kutka jer je nekad činio dio moga srca.... bila sam djevojčica, a ti već dečko.. u mojim očima bio si velik.. bio si nešto posebno i tvoj lik uvijek će živjeti u tim uspomenama.. rijetki trenuci koji su nas na tren spojili počivat će u mome srcu.. dugo se nismo vidjeli, sve što smo ikada progovorili može se skupiti u par rečenica, ali to ne znači da te se ne sjećam.. mnogi su ulazili poslije tebe u moj život i mnogi ostavljali dubok trag, dok je uspomena na tebe blijedila.. djevojka sam postala ja, a čovjek si postao ti.. i ti slučajni rijetki susreti budili su u meni spomen na tebe.. i kada sma te zadnji put vidjela, eh da sam tada znala.. susrela sam te medju gomilom, i da li si me primjetio.. i na tren naše oči stopile su se u pogled.. i nisam te pozdravila, ni sama ne znam zašto.. možda mi to tada nije donosilo nikakav značaj..... kad sam u novinama ugledala tvoju sliku nešto se slomilo u meni.. iako je sve to bilo davno. tvoj lik postojao je u mojim djetinjim sanjima.. i spoznaja da te neću više nikad slučajno vidjeti budi u meni neku tugu.... nikada neću zaboraviti tvoj lik dok si zauzimao macho pozu, u svojim kratkim odrezanim trapericama, i tvoja siva bicikla.... neke uspomene nikad ne blijede, neka vremena nikad ne umiru.. i očuvat ću uspomenu na tebe.. i molit ću se da pronadješ svoj mir i svoju sreću tamo gore u nebesima kad ju nisi moga pronaći ovdje.... i mnogo pitanja mi se vrte po glavi.. zašto.. zašto.. zašto.. da li te je boljelo i da li si sretan tamo gdje sad tvoja duša sanja.. sklopim oči i spustih suzu u spomen na tebe andjele.... snivaj, snivaj, snivaj...

Malo neobičan način dolaska do zdrave hrane, ipak... uz masku za ronjenje uzeh jednu mrežicu, uputih se stazom uz obalu nekih petsto metara od naselja, te se spustih u more.

Poljubih joj prstiće na nogama, zatim se s vlažnim usnama spustih na tamnu, tvrdu bradavicu, što je nije pokrila dlanom.

Lagano se spustih uz najbliži mezar učeći dovu.

Spustih joj bratele od haljine do struka i stegnuh joj gole grudi koje su jedva stale u moje velike šake.

Sjutra zorom spustih se na cestu i krenem prema Kostajnici, jer je sve tiho bilo.

Kak sam ja od onih koji poslušaju savjet domaćih ljudi jer logično zaključujem da znaju bolje od mene puteve svojeg zavičaja, skrenuh na Zadar 2. I tako se sa savršene ceste spustih na country road, ograničenja brzine 40 i 50 km, kak bi rekli Japanci - Samajama.

Po kasnopopodnevnom suncu, koje je obasjavalo padine Grobničkih Alpi spustih se natrag do auta.

Zapetljao mi se u kosu, osjetila sam ga odmah kako migolji pa ga spustih na jaknu Tvrdoglavo je htio gore. Penjao se preko rukava do ovratnika.

Spustih ga opet na torbu A on opet.

Pošto je na terenu bilo opasno stanje za vrijeme prvog poluvremena spustih se do trenerskih klupa, naravno prvo studentskih, ipak je tamo sjedio glavom il capo dei tutti capi.

Tako, ne bih li ugušio svoju smutnju, izrekoh jedno kratko Hvala, spustih se ponovo u salu i sedoh.

Obukoh frak, okrenuh se nekoliko puta pred ogledalom, podigoh i ponovo spustih ruke: frak mi je, kao i pantalone, bio potaman.

Rukama sam pokušao obrisati lice kad osjetih ručnik koji mi završi na ramenu.« Oprosti, a da probaš ručnikom?« Instiktivno spustih ruke među noge i ručnik padne u vodu.

Neima veze, u Lastovu gradu barem ima ducan (ne, lazem, imadu cak dva ducana, a mislim da vidjeh i treci negdje kad se spustih dolje u grad), negdje 4 birtije, kladionica, ljekarna, nogometni stadion (NK Omladinac, u stecaju, navodno), kaoti neka etnografska zbirka (znate, to vam je sad zatvoreno - je, da, a kad je uopce i otvoreno??), turisticki ured (pauza od 10.15 do 10.45, naravno, treba se odmorit) i tako jos neke te sitne stvarcice (karta Lastova otoka za 20 kuna).

Spustih se dolje, zauzeh pozu, e ne bi li uživali i opalih sliku.

Onda sam postao smiješan samome sebi, a i najednom osjetih takvu glad kakvu već jako dugo nisam osjetio te se spustih dolje prema buci večernjih tramvaja i uđoh u prvi tramvaj koji je naišao, posve zaokupljen svojim novim mislima.

Spustih se u podrumske prostorije nove zgrade, s istim pitanjem, zašto su ambulante onkologije uvijek smještene u podrumu?

Iznenađena je užitkom, njen stisak u mojoj kosi popusti, spustih se niže jezikom i zaista popih koktel njihovih sokova, tada mi opet pritisne glavu rukama, tako da ne mogu drugo no gristi i sisati njen vrlo nadražen klitoris.