... godinu sam dana s dečkom. uviejk mi se sviđao, ali nikad nisam bila ludo zaljubljena u njega. onda sam ga zavoljela kao najboljeg prijatelja, strasti je uvijek bilo, prilično, jako mu vjerujem... ali pamtim i neke bolje veze. neke dinamičnije, strastvenije, malo više lude... mama kaže da sam sad još malda (21), da će me to s vremenom proći, to moje ludovanje pa ću biti sretna uz tog mirnog, staloženog čivjeka koji me jako voli.ali ludovanje za mene zanči ići na koncerte i mojih i njegovih bendova, šetati se po gradu, zezati... a ne da visimo jedno kod drugog doma i da on ne poduzima ništa, da nema inicijative... možda mu nije dovoljno stalo? ali, dogodilo mi se da se zaljubim u nekog drugog i onda sama to pretrpim, izdržim... i ostanem s mojim dečkom. čak i kad mi je loše, ne odlučujem se za prekid jer se bojim da ga ne izgubim... a onda se zapitam da li se možda bojim ostati sama... i ljudi kažu da su me pamtili i hrabriju, kad sam bila veći borac za neke stvari koje želim... jednostavno znam da postoji nešto bolje, a nemam se snage otisnuti... bojim se izgubiti njega....