Podsjećaju da je Jadranka Kosor višekratno demantirala takve i slične navode, no budući da su opetovano iznesene iste neistinite informacije ističu kako je gospođa Kosor stekla stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, Šeferova 4, sukladno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima i stan otkupila u cijelosti zakonito.

" Jadranka Kosor je već višekratno demantirala ovakve i slične navode, međutim kako su opetovano iznesene neistinite informacije, ponovno ističemo da je Jadranka Kosor stekla stanarsko pravo na svom stanu sukladno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima i stan otkupila u cjelosti zakonito, po cijeni i postupku kao i ostali nositelji stanarskog prava na stanu u vlasništvu Republike Hrvatske ", stoji u dopisu koji je potpisala odvjetnica Ljerka Šeparović.

Po njemu treba odmah ići u izmene strukture vlasništva u stambenim odnosima. (...) A nema niti kolektiva koji pozitivno posluje u RSK.

Navode da se već Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine služio fikcijom da su vlasnici stanova na kojima postoji stanarsko pravo davatelji stana na korištenje te da se i Zakon o najmu služi fikcijom da su vlasnici stanova sada najmodavci, pa da se štiteći sadržaj stanarskog prava kroz institut najma grubo vrijeđa i vlasništvo kao najjače stvarno pravo, i institut pravnog posla uopće, da se radi o potajnom izvlaštenju jer da je vlasniku oduzet posjed stana.

Svi predlagatelji smatraju da je odredba preširoka, i da bi takvo ograničenje eventualno imalo smisla kad bi se useljiva kuća ili stan nalazili u istom mjestu u kojem je unajmljeni stan, kao i da bi trebalo određenije navesti da ta kuća ili stan odgovara potrebama obitelji najmoprimca, uspoređujući tu odredbu s odgovarajućim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine.

Kriteriji iz spomenutog Zakona o stambenim odnosima bili su određeni u sasvim drugu svrhu od osporavanog kriterija, pa je nositelj stanarskog prava koji bi u vlasništvo stekao u istom mjestu useljivu kuću ili stan kao posebni dio zgrade koji bi ujedno odgovarao potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, morao iz tog stana iseliti.

Na odnose između stanara i privatnog vlasnika stana nastale prodajom stana u društvenom vlasništvu u kojem stanuje ne primjenjuju se odredbe Zakona o stambenim odnosima (" Narodne novine ", br. 51/85., 42/86 i 22/92.) o pravu privatnog vlasnika na useljenje u stan.

Ukidanjem Zakona o stambenim odnosima 1996. godine stanarsko je pravo zamijenjeno jednim drugim, pravom zaštićenog najmoprimca.

Što se tiče dijeteta koje je sada član vašeg obiteljskog domaćinstva, ono neće moći steći status zaštićenog najmoprimca niti će nakon vaše smrti moći nastaviti živjeti u stanu ako na dan stupanja na snagu Zakona o najmu, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, nije bilo član vašeg kućanstva i kao takav upisan u ugovor.Ako vaše posvojeno dijete ne ispunjava te uvjete, u stanu bi mogao ostati stanovati samo uz pristanak najmodavca, ali u tom slučaju uz slobodno formiranu, odnosno tržišnu najamninu.

Vratimo se uvodu, sjetimo se Ustava SFRJ, Ustava SRH, Zakona, o stambenim odnosima (Narodne novine, 52/74) te Međunarodnih konvencija i Protokola.

- Vidi čl. 58. Zakona o stambenim odnosima iz 1974.).

Praksa sudovanja u RH PRIJE SUKCESIJE JUGOSLAVIJE POKAZUJE DA JE STANARSKO PRAVO USTAVNA KATEGORIJA DA JE ŠTIĆENO JEDINSTVENIM ZAKONOM O STAMBENIM ODNOSIMA.

Pa prema tome pridržavajmo se Zakona o stambenim odnosima SFRJ do 1996. a od tada Zakona o najmu stanova.

U okviru djelokruga Pododsjeka obavljaju se upravni poslovi s područja stanovanja temeljem i u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima (" Narodne novine " broj 51/85, 42/85, 22/92. i 70/93.), a koji se odnose na postupke iseljenja iz stana ako je nositelj stanarskog prava stekao useljivu kuću ili stan koji odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, s time da se u tu kuću odnosno stan preseli, a prazan stan vrati davatelju stana na korištenje (čl. 61. Zakona o stambenim odnosima), te postupci utvrđivanja priznavanja stanarskog prava prema odredbi članka 67. i članka 12. citiranog Zakona.

Predlagatelji pod 7), kao najmoprimci navode da Zakon ne određuje gdje bi se imala nalaziti kuća ili stan kao što je to predviđao Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine, koji je govorio o useljivoj kući ili stanu na području grada ili općine u kojoj se nalazi i sporni stan te je govorio o odgovarajućem stanu ili kući koja odgovara potrebama obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, kao i da je vlasništvo useljivog stana ili kuće u istom mjestu bio eliminacijski kriterij kod otkupa tzv. " državnih stanova " dok se nije spominjao pri otkupu ostalih stanova.

Ustava, pa su tom odredbom zaštićeni najmoprimci kojima se prema Zakonu o stambenim odnosima iz 1985. godine mogao otkazati najam zbog neispunjavanja ugovornih obveza (članak 112. stavak 1.), dok sam taj Zakon nije propisivao druge posebne razloge za raskid ili za otkaz ugovora o najmu.

Stoga je zakonodavac opravdano na ovdje propisani način zaštitio najmoprimce, ali samo one koji su to postali prema odredbi članka 61. stavka 5. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine, dakle kada su vlasnici unatoč tom vlasništvu zadržali stanarsko pravo na većem stanu kojeg su opet bez ograničenja mogli otkupiti prema pogodovnim odredbama Zakona o prodaji.

Ovaj Sud smatra da ni ovdje usporedba s odgovarajućim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine, nije primjerena, jer je prema tom Zakonu, nekorištenje stana duže od šest mjeseci u nedostatku tim Zakonom određenog razloga kada se smatralo nekorištenje opravdanim, dovodilo do mogućnosti otkaza stanarskog prava, a prema osporenoj odredbi dovodi samo do prestanka prava na zaštićenu najamninu, dok sva ostala najmoprimčeva prava ostaju nedirnuta.

Drugo, svejedno treba reći da ni ovdje usporedba s odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985. nije primjerena, jer stanari koji su u smislu toga Zakona koristili dva stana, morali su biti u postupku temeljem njegovih odredaba članka 60., slijedom čega trebaju očekivati okončanje tih postupaka prema odredbama istog Zakona o stambenim odnosima, a kako to propisuje članak 52. stavak 1. Zakona o najmu.

Predlagatelji pod 2), 7) i 12), kao najmoprimci smatraju da osporena odredba gubitak prava na zaštićenu najamninu veže uz odsutnost suglasnosti vlasnika stana, i da je taj rok počeo teći prije stupanja na snagu Zakona o najmu, u koje vrijeme je važio Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine, koji ni za jedan od u njemu navedenih slučajeva nekorištenja stana zbog opravdanih razloga nije propisivao dužnost stanara da traži suglasnost vlasnika stana.

U svezi odredaba članka 30. Zakona o najmu, Ministarstvo navodi da se one odnose kako na prijašnje nositelje stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu, tako i na stanare koji koriste stanove u vlasništvu građana, jer da su svi ti stanari glede prava i dužnosti koje proizlaze iz stanarskog prava bili izjednačeni temeljem odredbe članka 3. stavka 2. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima.

Nasuprot tome, najmodavci iz članka 109. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine mogli su otkazati najam bez navođenja razloga (članak 111. toga Zakona), dakle došli su u teži položaj, jer ne mogu otkazati bez razloga čak ni onima s kojima su u ugovornom najamnom odnosu već bili u času stupanja na snagu Zakona o najmu.

Predlagatelji pod 7) i 12), kao najmoprimci opet ukazuju da je odredba toga članka u koliziji sa Zakonom o stambenim odnosima iz 1985. godine, prema čijim su odredbama stanari mogli dobiti dva stana na korištenje ako jedan nije odgovarao potrebama obiteljskog domaćinstva stanara.

Ne mogu ne spomenuti i brojne slučajeve otkaza stanarskog prava nizu građana (« nepoćudne »prošlosti ili podrijetla) temeljem odredbe članka 102 a Zakona o stambenim odnosima (Novela iz 1992. godine), a prema kojom stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske.

U vrijeme kada je stanarsko pravo bilo najjači element u stambenim odnosima, Branko Lentić s Televizije stanovao je u stanu od tridesetak kvadrata preko Save.

(Komentar na ovaj zakon, koji je stupio na snagu te davne 1974. godine dao je i Jadranko Crnić doskorašnji Predsjednik Ustavnog suda Hrvatske u komentaru dopunjenog i izmijenjenog izdanja komentara na Zakon o stambenim odnosima 1988. godine).

ODGOVOR: Stanarsko pravo je u sebi uključivalo glavna vlasnička prava (ovlasti), a to je trajno i isključivo pravo posjeda, uporabe, itd., po Zakonu o stambenim odnosima (ZSO). (Po čl. 58. ZSO/74, nitko se nije mogao useliti u stan bez dopuštenja nositelja stanarskog prava.

Sve stranke koje podržavaju ulazak u EU, podržavaju i sadržaj Poglavlja 23. o ljudskim pravima, gradnju 2300 stanova do 2014. po tržišnoj cijeni za povratnike srpske izbjeglice i to u gradove izvan PPDS i prodaju istih po uvjetima iz 1992. (premda su izgubili stanarsko pravo prema Zakonu o stambenim odnosima SFRJ i Zakonu o najmu stanova) i na taj način podržavaju diskriminaciju većinski stambeno nezbrinutih građana, kao i privatnih vlasnika koji i nakon 66 godina ne mogu doći u posjed svojih stanova zavedenih u knjižnim knjigama kao vlasništvo.

Ivan Kani, zamjenik glavnog državnog odvjetnika, u dopisu navodi kako je gđa Lefelman postala nositelj stanarskog prava sukladno tadašnjem Zakonu o stambenim odnosima, te da je joj je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova prestalo stanarsko pravo, ali je stekla prava i obveze najmoprimca.

Stanarsko pravo se na privatnim stanovima moglo sticati do 1974. kada je donesen Zakon o stambenim odnosima (NN 52/74).