Sve uloge, i muške i ženske Hamleta, Klaudija, Gertrudu, Ofeliju, Rosencrantza i Guildensterna... igraju studentice glume: Martina Biljan, Dina Dehni Sow, Jelena Graovac, Denis Kirinčić, Valentina Lončarić, Jelena Mesar, Nina Sabo i Marina Stanger.

Drvo koje se koristi za svetkovinu Šveđani zovu maj stanger, i sastoji se od ravnih grana, često u obliku čovjeka, s rukama i nogama, a kite ga djevojke, lišćem, cvijećem, komadićima odjeće i ljuskama od jaja.

Publici su se uspješno predstavile studentice Martina Biljan, Dina Dehni Sow, Jelena Graovac, Denis Kirinčić, Valentina Lončarić, Jelena Mesar, Nina Sabo i Marina Stanger, koje su u predstavu unijele mnogo mladenačke energije, naglašene snažnim rock zvukovljem.

Stanger (Štanger, Stangher), Uliks, političar i pravnik (Opatija, 13. VII.1882 Opatija, 16. X. 1973).

' Što se tiče tog trenda on će samo rasti jer se žene danas puno bolje brinu o sebi nego muškarci ', kaže Patti Stanger, autorica knjige Become Your Own Matchmaker.

Iz tog je razloga i osnovana udruga prijatelja životinja Franjo Asiški (a koja ima članove i van grada Benkovca) kojoj se trebala pružiti odgovarajuća edukacija i logistička pomoć u budućem radu - piše Dolores Stanger, dodajući kako su unatoč tom obećanju gradske vlasti poduzele sve kako bi onemogućile rad i pozitivan razvoj mlade benkovačke udruge, a sada su zbog privatnih svađa i netrpeljivosti nastradale nedužne životinje.

i što dalje? koje je rješenje? pa evo, vidi... iz lirike i mjuze i dinamike love-is-a-stanger izaći ćeš u novi dan ili noć sama i jaka i u potrazi za frajerom svog života ili seksom svog života, što ti je skoro jedno te isto... hodat ćeš mazno i samo svoja, onako, zrela, rafinirana u životu, zanosno se njišući bokovima kak rade one koje su samo svoje... uz jedan divni " pilgrim " erica claptona. draga, predivna si samo naprijed. i daj, molim Te, napiši nam neku pjesmu, hajde, molim Te, za moju dušu, Rujana se neće buniti na ženske priloge... nešto kratko ili duže, ostavi nam to svima... zapravo si rubin, ko zrelo vino, i nemoj to pretvarat u depru, molim te.... hvala i to je to. yeah..... ti si jedan predivni " pilgrim " od claptona, tu se pronađi, lutkice, komad, grom. i jastrebovi i kobci su tihi, djeluju pospano i melankolično... ALI, BEJBI

Osim prof. Umberta Giromette, koji je u tim predavanjima prednjačio, veći broj predavanja održali su dr. Ante Ercegović i dr. Ivo Rubić o prirodnim znanostima, ing. Rudi Marki i Ante Obuljen o meteorologiji, dr. Arambašin o higijeni, ing. Rudi Marki o zmijama otrovnicama, ing. Pavle Lavrencic o skijanju, alpinizmu i opasnostima u planinama, ing. Vladislav Beltram i nadšumar Ivan Draščić o šumarstvu i pošumljavanju, dr. Uliks Stanger o Istri, itd.

- Svojim posljednjim djelima gradske vlasti Benkovca još su jednom pokazale da nisu u stanju pratiti suvremeni civilizirani svijet, niti Europu te da su još uvijek ostali na nivou kamenog doba gdje se problemi rješavaju ubijanjem i toljagama istaknula je Stanger.

Pri tome ćemo se u velikom dijelu naslanjati na izniman povijesno-pravni dokument: studiju Morska obala u teoriji i praksi, koju je naš uvaženi pravni stručnjak Uliks Stanger napisao 1909. godine.

Stanger u uvodu svoje studije govori: Dok su ostala područja, koja su prema 287 OGZ-a predstavljala ' predmete stavljene na korištenje svim članovima države ', bila predmetom višestrukih znanstvenih rasprava te su i u zakonodavstvu na određeni način bila uređena, morska obala je do danas ostala potpuno zapušteno područje, na kojem se praksa samo vrlo teško snalazi. Podsjećamo kako je od početka primjene OGZ-a do godine pisanja ove studije prošlo gotovo cijelo stoljeće čime Stangerova tvrdnja dodatno dobiva na značenju; Austro-Ugarska, čiji je razvijeni pravni sustav postao sinonim uređenosti u decenijama nakon njenog raspada (posebno što se tiče zemljišnoknjižnog prava), gotovo se nije bavila ovim područjem.

Stanger kao primjer uzima prvi značajni upravni akt donesen o pitanjima morske obale u kojem je državna uprava, uz naglašavanje stajališta da se u pogledu morske obale kao predmetu stavljenom na korištenje svim članovima države iz općih pravnih naslova ne mogu izvoditi prava vlasništva, Gradsku općinu Trst ipak priznaje kao " potpunog vlasnika " određenih dijelova morske obale uz Josefstadt (od zgrade sanitetske službe do zgrade artiljerije) te obalnog pravca od Campo Marzio do Lloydarsenala.

Stanger navodi kako nesigurnost Ministarstva glede zauzetog stajališta proizlazi iz daljnjeg sadržaja odluke, gdje doslovno stoji da općina Trst na ostalom dijelu obale s onu stranu Lloydarsenala prema Servoli nije stekla čak ni pravo korištenja, a kamoli pravo vlasništva, te zaključuje: Ovdje se dakle stjecanje stvarnog prava na morskoj obali ipak prihvaća kao mogućnost. Takvo stanje je dovodilo do nejasnoća i nepravilnosti u praksi.

Godine 1875. je piše Stanger lučka kapetanija u Rovinju uputila pomorskoj vlasti u Trstu upit sljedećeg sadržaja: Što se kod morske obale treba smatrati kao javno dobro pa bi stoga trebalo dospjeti pod državnu upravu. Pomorska vlast se obratila namjesništvu u Trstu i Zadru s molbom za njihovo mišljenje, navodeći da o tome ne postoje nikakve zakonske odredbe.

Tršćansko se namjesništvo sa svoje strane obratilo financijskom prokuratoru te je potvrđujući njegovo mišljenje izložilo sljedeće: U pogledu granice do koje bi se morska obala trebala smatrati takvom uobičajeno je prihvaćeno: da je to onaj dio dokle seže najviša plima, a u skladu s odredbom rimskog prava: quousque maximus fluctus protendit (odredba koja nije uzmogla uai ni u jedan austrijski zakon) pa bi se stoga u konkretnim slueajevima kao odlueujuaa osnova mogla uzeti samo s velikim oprezom i promišljanjem. Uz prethodnu napomenu, piše Stanger, nadalje je zabilježeno: Prema mišljenju ovog ureda cesarsko-kraljevsko namjesništvo ne bi bilo kompetentno da se, u smislu rimskog prava ili prema drugim pravnim ili administrativnim gledištima, oeituje na normativni naein u pogledu granice morske obale, buduai da se odlukom Ministarstva unutarnjih poslova od 17. listopada 1856., br. 17.226/246 kompetenciji političkih vlasti prepušta izričito samo izvanredna odluka o morskoj obali i administrativno rješenje u slučajevima, kad se svojstvo morske obale altlerira u javno dobro. Stanger dalje piše kako se i namjesništvo u Zadru očitovalo također u smislu da u slučaju nedostatka svake zakonske odredbe nije ni neophodno ni oportuno točno odrediti pojam ' morska obala ' u općenito obvezujućem obliku, nego da to radije treba prepustiti praksi, in concreto od slučaja do slučaja, o čemu bi na temelju svojih vlastitih pravnih shvaćanja i uz uzimanje u obzir odgovarajućih momenata i dosadašnjeg običaja svoja rješenja donosili za to nadležni upravni organi. Stanger zaključuje: Objašnjenja financijske prokurature počivaju na netočno citiranom i krivo prevedenom mjestu iz rimskog prava i imala su sudbonosan utjecaj na daljnji razvoj pravnog instituta, budući da su se ovdje od mjerodavne strane postojećim zabludama u pogledu pravne prirode morske obale pridružile i one o samom objektu. Naime, kako Stanger kasnije objašnjava, Fluctus maximus je preveden izrazom ' najviša plima ' samo što fluctus ne znači plima, već samo val, udaranje valova o obalu; plima i oseka se na latinskom kažu: marinorum aestuum accessus et recessus. U studiji se dalje navodi: Povodom sastavljanja zemljišnih knjiga u Istri i Dalmaciji (u 1883. - 1884. godini) pomorska vlast je objelodanila ispravno shvaćanje pravne prirode morske obale; u instrukcijama za niže organe vlasti stoji da na morskoj obali kao javnom dobru ne mogu počivati služnosti; da se protiv prijave služnosti u svezi javnog dobra u postupku sastavljanja zemljišnih knjiga mora zauzeti stav i uložiti prigovor, budući da bi upis takvih prava pretpostavljao postojanje zemljišno knjižnog uloška za javno dobro, što prema 2, 33, odnosno 31 Zakona o sastavljanju zemljišnih knjiga za Istru i Dalmaciju nije slučaj; da takve ' navodne ' služnosti počivaju na ' abuzivnom ' naslovu; da bi upis morske obale u zemljišnu knjigu umjesto u popis javnog dobra istome oduzeo javno-pravni karakter. No, u stvarnosti je dolazilo do potpuno drugačijeg ponašanja javne vlasti, Stanger navodi: Istovremeno su međutim počinjene velike pogreške s obzirom na javno dobro morske obale i neispravno protumačene bitne značajke istoga: državna uprava prodaje dijelove obalne linije kao da se radi o običnom privatnom dobru (ili u najboljem slučaju o državnom vlasništvu). Prodavala se i morska površina, pa čak i morsko dno: Pored obalnog pravca prodavala se i morska površina ili vodena površina, a povremeno i morsko dno.

Morska obala se dijeli na priobalne parcele i obalne linije, no ne zna se što se pod tim izrazima trebalo podrazumijevati. Također, na istu temu Stanger piše i sljedeće: Važno je napomenuti činjenicu da financijska prokuratura u isto vrijeme (1883.) izriče mišljenje da je samo po sebi razumljivo da je morska obala res extra commercium, i da se kao takva u objekt prometa (privatno dobro) može pretvoriti samo posebnim nalogom upravne vlasti.

S tim u svezi zanimljiv je spor koji je završio rješenjem Vrhovnog suda od 24. lipnja 1891. br. 7212 (G. - U. - W. 13.829) u kojem je kako Stanger navodi ispravno izloženo da je prisvajanje javnog dobra nelegitimno i mala fide, pa ga se stoga ne može smatrati posjedom kojeg se može steći dosjelošću.

Stanger u svojoj Studiji izlaže i neke osnove teorije općih i javnih dobara, očigledno kako bi dodatno potkrijepio svoja stajališta o pravnom statusu morske obale.

Austrijsko pravo je morsku obalu smatralo predmetom u pravom smislu, dakle nije spadalo u kategoriju općeg dobra kao u suvremenom hrvatskom pravu, Stanger piše: Treba li morsku obalu smatrati predmetom u pravnom smislu?

Ona se ne uspoređuje sa zrakom ili morem, već sa seoskim cestama, potocima, rijekama i morskim lukama i opće dobro postaje samo zbog svoje namjene općoj upotrebi. Međutim, Stanger se protivi teoriji vlasništva nad takvim dobrima: Usprkos neodređenosti našeg zakonika o pitanju vlasništva države nad res in publico usu [ misli se na OGZ ] iz njegovih odredbi se itekako može obrazložiti argument za suverenost države, a protiv teorije vlasništva. () Kao što je nad ničijim predmetima (res nullius) nezamislivo pravo vlasništva države u privatnopravnom smislu i nijedna strana to ne tvrdi, ti predmeti pripadaju državi samo na temelju državnopravnih načela područnog suvereniteta, za iste koordinirane " opće " predmete mora prema tome postojati isti pravni odnos koji tvori pravnu osnovu za " pripadnost " iz naslova za 286. Stanger rezimira: Iz prethodnih razmatranja proizlazi: a) da općoj upotrebi u pravnom sustavu pripada viši položaj od prava vlasništva; b) da vlasništvo pred njom mora uzmaknuti i nestati, pošto se one međusobno isključuju; c) da je ona u osobnom kao i u stvarnom pogledu podređena javnom pravu.

Ona kao dio državnog područja podliježe teritorijalnoj vlasti države; kao predmet opće upotrebe spada u upravnu djelatnost države. Stanger govori i o ograničenju opće uporabe, pri kojem se određena obalna linija na određeno vrijeme prepušta pojedincima u određenu svrhu: Državne službe koje upravljaju morskom obalom mogu radi javne sigurnosti ili opće dobrobiti donijeti odluku o ograničavanju opće upotrebe, no one nikako nemaju pravo davati prednost jednom pojedincu u odnosu na drugog pojedinca ili na društvo dajući mu pravo korištenja i istovremeno isključujući mogućnost jednakog korištenja od strane drugih osoba.

Osim toga se pojedine obaveze koncesionara utvrđuju ugovorom, a one su pretežno javnopravne prirode, tako da se one u najboljem slučaju mogu smatrati manifestacijom općeg poslovnog oblika za ugovor na području javnog prava (usporedi međudržavne ugovore, službene ugovore državnih službenika i ostalo). Stanger ovdje iznimno precizno i dalekovidno govori o uspostavi koncesijskih odnosa na morskoj obali te pravilno razlučuje dvojnu prirodu koncesijskog odnosa koji ima svoj normativni i ugovorni karakter.

Iako je Stanger iznimno kvalitetno ušao u bit koncesijskog odnosa, iz njegovog teksta se može zaključiti kako je u praksi sustav koncesioniranja bio samo parcijalno proveden.

Zanimljivo je da osim navedenog primjera koncesija na morskoj obali u Trstu, Stanger ne navodi niti jedan drugi primjer.

Naredba iz 1914. se formalno primjenjivala do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru 1939. godine, kada je 21 navedene Uredbe izričito ukinuta. 6. Zaključak Stanger je svoje istraživanje o, citiramo, bitku morske obale rezimirao u par rečenica: Morska obala kao predmet opće upotrebe spada u javno pravo, njome upravlja država kao najviši pravni nositelj organizirane lokalne zajednice u svrhu omogućavanja javnog korištenja.

Tek je Uliks Stanger, kao hrvatski pravni stručnjak i rodoljub otvorio brojna pitanja vezana za pravnu regulaciju pomorskog dobra.

Početkom 20. stoljeća Opatija, kojom su vladali općinski načelnik Andrija Stanger i predstojnik »kurkomisije« Julius Glax, postala je lječilište europskog glasa, s manje-više vrhunski riješenom infrastrukturom, desetinama tisuća gostiju godišnje, među kojima i nemalim brojem okrunjenih glava, umjetnika i znanstvenika.

Stranice i stranice bile bi potrebne da se samo ukratko navedu podvizi barka Tri sina, u vlasništvu kraljevičkog armatura Turkovića, sagrađenog 1875., potom barka Metto, u vlasništvu obitelji Stanger iz Voloskog, Terese Cosulich, lošinjske brodovlasničke obitelji Cosulich (jedna od prvih čeličnih gradnji)... bark St.

Istaknuti članovi i povjerenici Matice hrvatske u Istri bili su: Josip Batel, Matko Brajša, Viktor Car Emin, Ivan Cukon, Juraj Dobrila, Filiplić Pravdoslav, Ivo Glavina, Josip Grašić, Ante Jakić, Ernest Jelušić, Antun Kalac, Luka Kirac, Lacko Križ, Eugen Kumičić, Šime Kurelić, Matko Laginja, Matko Mandić, Fran Matejčić, Fran Novljan, Dušan pl. Preradović (sin Petra Preradovića), Ivan Rendić, Josip Ribarić, Vjekoslav Spinčić, Andrija Stanger, Vinko Šepić, Dinko Trinajstić, Josip Velikanja...

ZapisniCar: Predsjednik Općinskog vijeća: Azela Mandžo Edvard Primožić OVJEROVITEUI ZAPISNIKA: 1. Đurđica Tancabel 2. Igor Stanger