U Starome zavjetu magija je zabranjena smrtnom kaznom (Izl 22, 17: Ne dopuštaj da vračarica živi), dok sveti Pavao - koji piše i o slabosti kršćana prema toj pojavnosti - osuđuje, među ostalim, idolopoklonstvo i vračanje tvrdeći da »oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Gal 5, 21).

Svećeništvo se u Starome zavjetu shvaćalo velikom čašću zbog privilegiranog odnosa svećenika s Bogom.

To se u nekoj mjeri pokazalo uspješnim i korisnim jer se pokazalo da su neka izvješća modelirana na temelju starijih priča, da su preuzeta - osobito u Starome zavjetu - iz mitova.

U Starome zavjetu slikovita upotreba pastira i stada nastavlja se na promijenjen način u Novome zavjetu.

Tako već u Starome zavjetu (Ez 34,23 i sl.) pojavljuje se izrazita uporaba kristološke slike pastira, s tim napretkom da se povijesni Isus pojavljuje u svome zemaljskom djelovanju kao i u slavi mesijanskog pastira; u svojim iskazima o sebi, te u objavi Crkve.

Osuda homoseksualnog ponašanja koju nalazimo u Starome Zavjetu dobro je poznata.

Hetiti su jedan od naroda koji se spominje u Starome zavjetu više od 50 puta.

Jer Bog da bi stvorio čovjeka, konkretno da bi oživio njegovo materijalno tijelo, morao je dati nešto od sebe, a on je dao, kako stoji u Starome Zavjetu, dah svoj kako bi čovjek oživio.

Bog je u Starome zavjetu izabirao muškarce i žene koji su mu bili spremni poslužiti da po njima tješi, vodi i opominje svoj narod.

U Starome zavjetu rad je kazna za grijeh što potvrđuje iskustva mnogih ljudi kako je rad težak.

Samsona, jednoga od najvećih izraelićanskih ' ' heroja ' ', koji je bio obdaren nadnaravnom snagom i određen za velika djela - usp. npr. s Heraklom - vrlo je skupo koštala njegova nekontrolirana putenost: on se jednostavno nije mogao okaniti filistejskih djevojaka, koje su, za razliku od tadašnjih izraelskih, bile nakinđurene, namirisane, izazovno polugole, i imale su - lijepo je to opisano u Starome zavjetu - prave obavještajne zadatke od svojih filistejskih starješina.

Povijest izabranoga naroda u Starome zavjetu zapravo je veličanstveno hodočašćenje na putovima vjere: izlazak iz Egipta, prolaz kroz Crveno more, putovanje kroz pustinju, kušnje i grijeh, ulaz u obećanu zemlju, hod u babilonsko izgnanstvo te povratak iz njega u staru domovinu.

Mnogi se, na poseban način, sjete povijesti izraelskog naroda opisane u Starome zavjetu.

U Starome Zavjetu imamo slučaj pravednoga Joba koji nije bio opsjednut od Sotone, ali je bio od njega teško udaren bolešću, u djeci i u svojemu materijalnome posjedu.

Tri dara nikada u Starome zavjetu ne dolaze zajedno.

U Starome zavjetu Ilija i njegov učenik Elišej čudesno su liječili bolesne i čak uskrisivali mrtve.

Za razliku od drugih nekršćanskih religija, židovska je vjera već odgovor na Božju Objavu u Starome zavjetu.

Da je Isusa Michelangelo htio više pokazati kao prvog uskrsnulog govori i lik Jone (smješten između dvije gornje lunete), simbola uskrsnuća u Starome zavjetu.

Sud je također vrlo važna tema u Starome zavjetu, a njegovo postojanje i opis značajno dopunjuju naše razumijevanje suda.

U Svetome pismu, Starome zavjetu nalazimo odličnu definiciju i opis hedonizma u jednoj, jedinoj, kratkoj rečenici.

S obzirom na snagu kralja Solomona u Starome zavjetu, riječ je o otkriću koje bi moglo promijeniti ukupno gledanje na korijene kršćanstva i zapadne civilizacije.

Bog se, dakle, u Starome zavjetu objavljuje jednome narodu, dok se u Novome zavjetu u jednome čovjeku objavljuje svim narodima.

Tradicionalno biblijsko automatsko povezivanje bolesti s grijehom, međutim, već je u Starome zavjetu stavljeno u pitanje.

1. Svakodnevno se u Parizu odrzavaju brojni sastanci u razlicite svrhe: da bi se raspravljalo o politici, trgovini, obrazovanju, umjetnosti, znanosti i mnogim drugim temama. 2. Svi su ti sastanci dobri: meðutim, ovaj se skup sastao kako bismo svoja lica okrenuli k Bogu, da bismo naucili kako je najbolje raditi za dobro covjecanstva, otkrili kako se mogu ukloniti predrasude i sjeme ljubavi i bratstva u srce covjekovo posijati. 3. Bog prihvaca motiv našega okupljanja i daje nam svoj blagoslov. 4. U Starome zavjetu citamo kako je Bog rekao: " Nacinimo covjeka na svoju sliku ".

Molitva u Starome zavjetu počiva na prepoznatoj objavi i preko tradicije prenesenom odnosu Izraela prema Jahvi kao jedinom svemogućem Bogu u čijoj je ruci i život pojedinca, koji je stvorio i vodi čovječanstvo, koji je poseban savez sklopio s Abrahamom, koji je oslobodio Izrael iz egipatskog ropstva, te vodi i štiti svoj narod kroz stoljeća.

Kao posebna literarna vrsta, govori već u Starome zavjetu igraju važnu ulogu.

U Starome zavjetu navodi se primjer i učenje čitave teorije molitve, koja se pretpostavlja u Novome zavjetu i preko Kristovog primjera i upute pokazuje na njegovo djelo.

Prema Starome zavjetu, u imenu su skrivene one mogućnosti koje nam je dodijelio Bog.

Ni Rekabovci ne piju vino (Jr 35,5 sl.) Sjediti pod njegovim trsom i smokvom (Mih 4,4; Zah 3,10), i uživati plodove njegovog trsa (2 Kr 18,31), to je znak sreće u Starome zavjetu.

Talent je u Starome zavjetu označavao masu od otprilike 30 kg, što znači da mu je godišnje na račun sjelo 19.980 kg zlata.