slazem se. svi mi koji smo si zivot organizirali onako kao nam odgovara, u jednakoj smo mjeri " egoisticni ", makar meni taj izraz uopce tu ne pase, ali ok, whatever. ljudi koji imaju djecu, imaju ih zato jer su htjeli udovoljiti svojoj zelji da imaju djecu, a ne zato da pomognu nekom djetetu, jer u trenutku javljanja zelje i plana da se ima dijete, to dijete nije ni postojalo, znaci nastalo je da si covjek udovolji svojoj zelji-nagonu za potomstvom i da si udovolji zelji za nacinom zivota koji bi ga najvise zadovoljio. a normalno da kad ga jednom imas, da ga volis najvise na svijetu, brines za njega i da ga stitis. makar, na zalost, ima ljudi koji unatoc tome sto su dobili toliko zeljeno dijete, nisu spremni zrtvovati nista za njega, pa ga vuku sa sobom po kavama, po kaficima s frendovima, razvlace ih po cesti i shopping centrima u vrijeme kad bi dijete trebalo biti okupano i odavno u krevetu, o tezim oblicima zapostavljanja i zanemarivanja, o djeci koja su rodjena u nadi da se spasi brak, zadrzi muz, zadrzi ljubavnik, manipuliranju djecom pri razvodu braka necu ni govoriti. ponekad mi se cini da se ja sa savijesnije odnosim prema psu, nego neki ljudi prema vlastitoj djeci. ja imam razumijevanja prema raznim nacinima i putevima koje ljudi u zivotu odaberu, ma koliko bili razliciti od moga. i smatram da je odraz uskogrudnosti i nezrelosti kritizirati i iscudjavati se izboru koji je drugaciji, ma koliko nam bio stran i suprotan onome sto mi zelimo od zivota. koliko je nekome velika zelja za imanjem djece, toliko je meni ta zelja strana, ali ne pada mi na pamet iscudjavati se nekome tko si zeli desetero djece, ako ga to veseli. najvaznije je da svi imamo mogucnost izbora i da smo zadovoljni.