U knjizi ' ' Constitutional Government in the United States ' ' (1908) on odbacuje kritike (njemačkih) pisaca koji su na ovlast sudbenog nadzora gledali kao na ' ' opasnu anomaliju ' '.

Lambert prati razvoj američkog sudstva, a posebno korištenje ovlasti sudbenog nadzora od početka 20. stoljeća.

Upravo je američka praksa sudbenog nadzora usmjerila njen sadržaj prema sljedećem značenju: vladavina sudaca kao neograničeni sustav kojega ne može ograničiti niti ustavni amandman.

Nakon kratkog osvrta na francusku situaciju, Lambert istražuje teoriju i praksu sudbenog nadzora u SAD-u.

Lambert uočava da je u razvoju američke institucije sudbenog nadzora nakon 1880. godine došlo do promjene interesa od reguliranja diobe vlasti prema odlukama o odlikama zakonodavstva.

Lambert traži razloge širenja sudbenog nadzora, a pronalazi ih u sustavu common lawa te vladajućem stajalištu da je ustavno pravo jednostavno jedan njegov oblik koji je svojim razvojem omogućio širenje sudbenog nadzora.

Lambert smatra da je za afirmaciju institucije sudbenog nadzora najvažniji razvoj dvije komponente načela due process of law: materijalne i proceduralne.

Analizirajući veliki broj sudskih odluka te doktrinu, Lambert konstatira da je možda najuočljivija posljedica širokog sudbenog nadzora u SAD-u zakonodavna nemoć, koja vodi prema zakonodavnoj neaktivnosti.

Ta opasnost od upotrebe sudbenog nadzora kao oblika kontrole koju sud i suci imaju nad ekonomskim, društvenim i političkim razvojem, svakako je prijetnja svakom slobodnom društvu.

Neograničeno korištenje sudbenog nadzora neizbježno vodi prema sudskoj dominaciji, pa se s pravom može govoriti o društvu kojim upravljaju suci.

Prvo, kao što je vidljivo, prikladna mjera sudbenog nadzora koja se izvršava u pogledu tradicionalnog i ograničenog javnog foruma (kod koje se traži utvrđenje nužnosti određenog značajnog vladinog interesa, kao i sadržajna neutralnost ograničenja koja su pritom precizno pravno regulirana i ostavljaju otvorenim alternativne modalitete izražavanja) znatno je stroža od one usmjerene na prosudbu rezerviranog foruma (kod koje se u osnovi traži utvrđenje određene vrste racionalnosti ili razumnosti ograničenja, uz dodatni uvjet zabrane ograničenja koje bi bilo vezano uz neslaganje javne vlasti sa sadržajem govora).

Pokazati ćemo da se je rasprava o sudskom aktivizmu pojavila upravo u kontekstu djelovanja američkog Vrhovnog suda i njegovog korištenja sudbenog nadzora kao instrumenta ograničavanja vladavine većine. 2. Ograničavanje vladavine većine u skupštinama revolucionarnog konstitucionalizma.

Američki ' ' očevi utemeljitelji ' ' su pak na Ustavotvornoj konvenciji diskutirali o različitim oblicima sudbenog nadzora.

Upravo proces nastajanja i prihvaćanja sudbenog nadzora, odnosno analiza odnosa te kontrole i Ustava, a posebno djelovanja sudaca, u konačnici omogućuju definiciju sudskog aktivizma.

Utvrdili smo već da su sudionici Ustavotvorne konvencije u Philadelphiji relativno malo pažnje posvećivali instituciji sudbenog nadzora.

Poznato je i to da zagovornici Ustava nisu baš u prvi plan isticali konstitucionalizaciju sudbenog nadzora.

Inzistiranje na funkciji sudbenog nadzora moglo je ugroziti njihov primarni i mnogo vrijedniji cilj: uspješno dovršavanje konstrukcije nove vlasti na temelju Ustava SAD.

Pisci Ustava su međutim vjerovali da snaga sudbenog nadzora može sačuvati Ustav kao najviši zakon zemlje, što potrđuju neke odredbe Ustava SAD.

Prema tome, ove odredbe otvaraju saveznim sudovima mogućnost sudbenog nadzora, barem za one predmete koji se tiču odnosa vlasti saveza i njegovih članica.

U tom je smislu točno da se institucija sudbenog nadzora od početka postojanja SAD-a smatra sastavnim dijelom uspostave vladavine većine.

Madison (1803) - prekretnica u prihvaćanju institucije sudbenog nadzora u SAD-u.

Najranije dokaze o općoj suglasnosti glede sudbenog nadzora pružaju događaji koji su pratili usvajanje Zakona o sudovima (Judiciary Act, 1789) kojim je formirano savezno sudstvo.

Ključni događaj za konačno prihvaćanje sudbenog nadzora zbio se je 1803. godine.

Zanimljivo je istaknuti da je on uslijedio nakon brojnih rasprava o ulozi sudstva i sudbenog nadzora u američkoj zajednici, ali i nakon nekoliko nedovršenih slučajeva sudbenog nadzora pred nekim državnim sudovima te pred Vrhovnim sudom SAD-a.

Madison, koji se danas smatra ' ' kamenom temeljcem ' ' američke prakse sudbenog nadzora.

Formulirajući svoje viđenje odnosa između sudbene i političkih grana vlasti, Marshall je postavio i teorijsku osnovu za izvođenje sudbenog nadzora.

Marbury je stvorio sudbeni nadzor u kontekstu negiranja jurisdikcije, dok Dred Scott predstavlja prvo pravo iskušavanje snage sudbenog nadzora; (2) Dred Scott je bio prvi veliki pokušaj Suda da pitanje političke moralnosti raspravi izvan politike.

Razdoblje koje slijedi nakon Marburya (1803) i Dred Scotta (1857) otkriva raznovrsni ustavnopravni potencijal institucije sudbenog nadzora.

Sve više dolazi do ' ' izdizanja visokih sudova i supranacionalnih tribunala u krucijalna politički odlučujuća tijela ' ', koja aktivistički koriste instituciju sudbenog nadzora.

S druge strane, u sličnom kontekstu, američko ustavno tumačenje prihvaća mogućnost izricanja prethodne zabrane okupljanja (prior restraint), ali uz uvjet precizne pravne regulacije i mogućnost provođenja sudbenog nadzora.