Uperi pistolj u mene, uradi mi sve najgore sto mozes i zamisliti, od cega te je strah... nocu.... kada si sam sa sobom i svojim kosmarima i tek tada cu znati... da li jesam i koliko sam uspela, na stazi zvanoj " Put Samospoznaje ". Mozemo se mi truditi, raditi razne tehnike, uciti na razne nacine, ali direktnu spoznaju dozivljavamo tek tada kada smo suoceni sa smrcu u raljam " Zivota " dok se hvatajuci za ponudjenu slamcicu da ne potonemo, borimo za dah koprcajuci se, uhvaceni u zamku zvanu " neizveznost dogadjanja ' ". Tu tek saznajemo ko smo, sta smo i koliko jesmo u tom trenutku neznanja kada vestina umeca i sva nasa mudrost dolaze do izrazaja.Ako ne potonemo nastavljamo plivati dalje rekom zivota koja nas izvesno nosi privucena izvorom svega postojeceg, nazad, od kuda smo jednom potekli, nasem izvoru.Kljuc svega je kako cemo se postaviti u takvoj situaciji.Ulagacemo voljni napor ako osetimo da smo umno nastrojeni koristeci intelektualno znanje, snagu fizickog tela ako je to potrebno, ili intuitivno znanje ako nam nasi senzori jave, ako naslutimo.U zavisnosti od toga koliko smo osvestili do tog momenta takva ce biti nasa percepcija i nasa reakcija.Ne trebamo biti razocarani trenutnim, nego zadovoljni sto smo uspeli to uciniti na takav nacin, kakav jesmo, sto smo svesni toga sto cinimo i sto iz momenta u momenat evoluiramo.Najminimalniji pomak je veliki evolutivni korak bitno da se ne predajemo.Zasto naslov " Prihvatanje "? Evo zasto; zato sto na osnovu onoga koliko smo u stanju da prihvatimo, toliko smo blize svom sredistu.Neka nam uvek bude merilo sta god nam se desavalo, to sto mislimo, osecamo, kakve senzacije dozivljavamo u tim momentima, jer su oni najbolji pokazatelji naseg evolutivnog razvitka.