sto se tice samoubojstava, nikad ne smijemo osudivati niti kriviti one koji su se odlucili za to. sto je najgore, nakon sto naprave samoubojstvo, ako ti je osoba bila bliska, mozes osjecati samo krivnju sto nisi bio tamo uz tu osobu, sto nisi pomogao da izade iz agonije, boli, nezadovoljstva. bila sam na psihijatriji (ne ja, u sklopu skole:)) i kada se osobno suocis s takvim ljudima, depresivnim, onima koji su se pokusali ubiti ili razmisljaju o tome, otvore ti se neki pogledi na svijet. meni se osobno teta ubila, objesila se, bez ikakvih naznaka da ce to napraviti. ostavila sina iza sebe, majku, sve nas koji smo je voljeli. u pocetku sam je krivila, cak sam se i ljutila na nju sto nas je ostavila, pogotovo svog sina. ali nakon nekog vremena, nakon razmisljanja, pokusaja tumacenja i desifriranja zasto? odkud? i slicno, zakljucila sam da samoubojice ne mozemo kriviti, jednostavno ne mozemo znati prave razloge niti naume da to ucine. njihova volja, njihova snazna zelja, prestanak ikakve zelje i smisla za zivotom te spas koji vide u smrti. ja se nikad ne bi mogla ubiti, preoptimisticna sam, a i ne bih mogla to napraviti svojoj familiji i prijateljima.: ne zna: