Sa konstitucionalnog motrišta to se doba cesto zove i konzularnim, buduci da su na celu gradskih uprava stajali kolegiji tzv. konzula.4 Broj clanova takvih kolegija varirao je u rasponu od dvojice pa sve do nekoliko desetaka.5 Kadšto je broj konzula odražavao broj okruga od kojih je doticni grad bio sastavljen.6 Izbor konzula vršio se na posredan nacin, kao što je i inace bilo uobicajeno u tom razdoblju.7 Prvi poznati konzuli zabilježeni su u Lucci 1080., 8 odnosno u Pisi 1081. godine.9 Mehanizmom oponašanja institucija konzulat se ubrzano širio Italijom, a uskoro i drugim zemljama.10 Zastupljen je i kod nas, najranije u Dubrovniku (vec 1168.) 11 i Zadru (1174.), 12 nešto poslije i u Splitu, 13 a relativno kasno u Trogiru.14 Medutim, treba istaknuti kako konzularna uprava u Dalmaciji nije ostvarila onaj kontinuitet kakav je imala na Apeninskom poluotoku.15 Usprkos tome, nerijetko se pojavljuje i u kasnijem razdoblju, izmjenjujuci se s tipološki mladim upravnim formama.16 Tako su u vrijeme sklapanja ugovora o priznanju mletacke vlasti (Pactum Sibenici, 1322.), na celu Šibenika stajala cetvorica konzula.17 Još i u XIV. st. konzulat kao prijelazni oblik upravljanja ucestalo se susrece i u Splitu18 i Trogiru.19 Ne upuštajuci se u dublje promišljanje njihovih medusobnih relacija, valja primijetiti kako ustanova srednjovjekovnog konzulata nipošto ne predstavlja derivat istoimene rimske magistrature.20 Medievalni je konzulat za naš predmet relevantan zbog toga što predstavlja tocku raskida s dugackom ranosrednjovjekovnom, odnosno pred-komunalnom praksom sadržajno i vremenski neodredenog, te pravno nevezanog obavljanja javnih poslova.21 Dok su gradski poglavari u pred-komunalnom razdoblju, barem nominalno, bili podrucni gospodari ili njihovi opunomocenici, konzuli nastupaju kao mandatari nove autonomne komunalne zajednice.22 Ogranicenost pravnog položaja konzulâ ogleda se nadasve u kratkoci njihove službe - koja je samo u rijetkim slucajevima dosezala do godine dana, a obicno je bila mnogo kraca - kao i u nemogucnosti izravnog reizbora.23 S obzirom na to da su se konzuli redovito oslanjali na izobražene pomocnike, odnosno savjetnike, a nerijetko su i sami bili educirani pravnici (sapientes), upravna je djelatnost s uvodenjem konzulata znatno dobila i na svojoj kakvoci.24 Pa ipak, konzularni je model upravljanja patio od ozbiljnih nedostataka.