Sve smo vec negde procitali, na neki nacin imali prilike da saznamo, na brzi nacin dosli do informacija, ali posle svega toga smo ostali uskraceni za " Zivot " i za ono sto je nekako najbitnije u svemu tome, a to je, ziveti ga.Pretrpani naucenim, okiceni svekolikim znanjem kao novogodisnje drvce, planirajuci sta cemo kome od srca dati na dar i ocekujuci neki slucajni poklon za sebe koji bi ukazao na istinitost, zaboravili smo ono sto neosvesteno promice kraj nas.Konstruisuci u svojim glavama " to nesto " sto u sustini jesmo udaljili smo se neprimetno od izvora.Od brzog povratka " Domu svome ", ostali su samo pusti snovi, iluzorni trenuci da smo dotakli srz u retkim momentima posvecenosti, zaslepljeni se mimoisli sa nasom autenticnoscu kao da je to nekakav " stranac u noci " koji nas je uz izvinjenje zaustavljao pitajuci nas, s vremena na vreme, u kom smeru to hodimo i da li je pravi trenutak da nam se pridruzi, da uz jednu kafu, negde popricamo sami sa njim.Ogledajuci se u tim ocima i zapravo preispitujuci sebe u svemu sto jeste, ali mi nismo imali vremena, jer smo zurili da najkracim putem stignemo do vecnosti.Najednom stranca vise nije bilo.Koracajuci u iscekivanju iza svakog ugla da se pojavi, nekako umorni od svih teznji " na putu kojim se redje ide " ostali smo sami sa sobom i svojim strahovima, izgubljeni u prostoru i vremenu daleko od svih puteva koji vode za " Rim ". Jedino je ostao intuitivni glas koji i dalje u nedogled sapuce " Ne brze od zivota "...