Poznam glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone.

Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju.

Duša na dlanu siromaha zatitra sumrakom i sakri svoju bol u njedra svemira, u onu daleku točku beskraja, u onaj trenutak koji ne poznaje različitosti i podjelu, u onaj trenutak koji slijedi putanju plave ljepotice i voli svitanje i sutone.

Ne treba umjetnosti drugi posrednik osim nas samih, jer ona je već posredovala doživljaj tog vjetrića, ili oluje, plavetnila mora ili njegovog crnila, blagost neba i obrise drveća, sutone i magle, mrak... iskazujući ga i oblikujući u nekoj umjetničkoj formi.

Preko dva desetljeća slikao je Emanuel Vidović gotovo samo Split, točnije splitsku luku, i to ne onu šarenu i raspjevanu tijardovićevsku, nego magličastu u osvite ili sutone dana, kada se grad predstavljao tek kao silueta, s istaknutim zgradama Lučke kapetanije, zvonika katedrale (dugo u skelama) i tvornice cementa na zapadnoj obali.

Malo se koji grad može pohvaliti da je imao dosta slikara portretista: Kao što je Venecija imala Canaletta, a Delft Vermeera, tako je Varaždin imao svoga Stančića koji je slikao varaždinske vedute iz perspektive svoje Anine ulice, varaždinske tišine, sutone i izmaglice, tvrdi Mirjana Dučakijević, kustosica varaždinske Galerije starih i novih majstora.

I taj ga je stari gradić privlačio u sutone ili u kišnim danima kada južina izvlači patine starih zgrada ili unutrašnjosti crkava.

Georgij Paro, sedamdesetih, već se usudi iz metafore ići u doslovnost, što se preokreće u metaforu, a Juvančić, za tadašnje gledateljstvo, radikalnim čitanjem Držića utire pute pretvaranju živoga Držića u našeg suvremenika, dok Gaskill Edipima fiksira dubrovačke sutone i praskozorja.

Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpune sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju.

Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju.

Nikada neću zaboraviti te sutone u hramu dok je golema crvena kugla posljednjim zrakama zlatila vrhove palma, papige duginih boja skakutale s grane na granu, a mantranje (molitva) bramina uzdizala se iznad trijema maloga hrama koji je izgledao tako nestvarno kao da ima izravnu vezu s nekim drugim svijetom.

Žena, rekoh... ptica. hoćeš kljucanje, hoćeš niski, visoki let. hoćeš gnijezdo i ptiči maleni unutra. predivno. hoćeš misteriozni let u čudesne sutone. hoćeš jastreb ili ždral. predivne ste, micice. yeeaahh. of skroz i sad još apologija za grublje, prljavije i neotesaniej jebače. jer nisam ni ja blesav. svakoj kumi pristupaš kao tvrđavi i dvorcu i kraljevstvu. katedrali. neki se tiho mole, neki padaju u komu i žestoki su, vrlo, u UTJECANJU LJUBAVI.

Sakrit ću se u sutone i umrijeti za one koji izazvaše slapove na mojim obrazima.

Čari vilinskog svijeta, viđene okom estete, i nadasve oblaci kao pratitelji na nebu, osobito u sutone, zahvalne su teme i dileme, i kamera je uvijek zainteresirana i zaintrigirana za takve motive.

Svako godišnje doba donosi svoje čari, zanos u vjetru, ples na kiši, hladnija jutra, uživanje u obzorima, sutone, bjelinu.

Preko dva desetljeća slikao je Vidović gotovo samo Split, točnije splitsku luku, i to ne onu šarenu i raspjevanu tijardovićevsku, nego magličastu u osvite ili sutone dana, kada se grad predstavljao tek kao silueta, s istaknutim zgradama Lučke kapetanije, zvonika katedrale (dugo u skelama) i tvornice cementa na zapadnoj obali.

sebe u kolajni koja me veže s tobom u milostivoj sudbinskoj igri u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja bez tebe bijah tek titraj u sablasnoj tišini muka tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje kap koja je pisala poeziju suza kap u rijeci vremena i oblaku koji je zaokružio sunce i oživio davno napisano poeziju drevnih oceana i ljubav

Traži mir, divljinu, kontemplaciju, sentimentalne sutone, jednostavnost.

Tada se svjetlost nužno pomraćuje u više ili manje duboke sutone, ili radi vlastitih mana Poglavara uzdignutih po ljudskim makinacijama na taj prijestol, ili po slabosti istih naspram ljudskih pritisaka.

Često sa sjetom mislim na zimske sutone.

Sjećaš li se, mila, kako smo nekada u tihe ljetne sutone ležale na mirisnoj livadi našeg djetinjstva, zaštićene nebom i vjetrom i tamom, i s nestrpljenjem očekivale rađanje mladih zvijezda...

Ćutila je ljubičaste sutone i purpurna svitanja, uživala u blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše, osluškivala rapsodiju boja i čula mjesečevu sonatu.

dobro, ovo s gitarom, sad sam još jednom čital,... možda tako izražava tu svoju divnu pjesničku dušu, a vjerovatno voli i šetnje kroz parkove, jahanje, savske nasipe u sutone i tad dalje, meditaciju na terasama zgrada... i to je ona, kakva jest, ali mi se čini, da baš ti koja pišeš o njoj malo-pomalo postaješ srdita na sve te njene kvalitete i navike i stanja, pa mi se čini da ćete uskoro onako u grupi cura možda početi ismijavati sve te njene osjećaje, jer uvijek trebaju ljudi nekog na koga će obrušiti svoje jalne frustracije, koga će uplašiti, koga će činiti konfuznim i slabim i smetenim, jer su sami takvi u sudaru sa jačima od sebe, ili sa tranzicijom i izazovima života, što opet rade samo primitivci i seljačine, a vi to niste, toplo se nadam, pa je prihvatite kao bogatstvo, jer nemremo svi biti celzijus nives i seve, fala bogu, ili kojekakva sponzoruša sa prisavlja ili sa koje druge javne medijske kuće, iako se sad distinkcija između javna i javna-medijska kuća nekako sve teže iznalazi i osjeća, ne?

Vodi nas Hilmarsson kroz ta brda i planine, sutone i sivila, hladnoću i gejzire, čemer i jad, bilo to ponosno kao u ' On The Road ' ili umornoj ' Another Memory ', on u svakoj od tih dvomintnih pjesama jest konstantno tužan, ali sadržava stalno neku nadu.

Ja, pustolov pred vratima sna sa žudnjom u srcu čekam sutone, da ponovo vidim ljepoticu kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i bijela oblaći za mene srebrenu haljinu, a ruke pruža svitanju.

Ja, pustolov pred vratima sna sa žudnjom dočekivah sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.

nego da se vratim djeci. ključna želja protestantske europe su samostalna djeca od najranije dobi, djeca neodvisna o roditeljima i roditelji slobodni od jarma odgoja - posvećeni poslu i osobnom razvoju. može se to gledati i ovako i onako, ali... s ekonomskog stajališta godinama se već raspravlja o tzv. španjolskom sindromu odnosno državi koja funkcionira s iznimno visokim stopama nezaposlenosti. kako? lijepo, žive u obiteljskim zajednicama gdje tu i tamo netko radi. poznato? meni jako dobro. puno je mladih ' rvata koji se kasno žene, a do tada žive na grbači roditelja. mala sobica, love za cigarete i kavu i tako kradu bogu dane. bi li bilo bolje da ih se kao u skandinaviji " potjera " od kuće, da rade pa i da se žene i prave dicu. ovako godine ide, a ako se i kojim slučajem ožene (osobno čisto sumnjam da će se veliki broj najrasnijih imotskih pastuha, velikog trbuha i adekvatne kantulje ikad oženiti), dovest će mladu pod krov, a onda će nevista i mater odgajat dicu, dok će " pater familias " obilazit kladionice, bućane, bavit se lovovima, ribolovovima, rakolovovima i šetat u sutone od jezera do pazara, sve u slavu našeg načina života tako dalekog i neshvatljivog prosječnom šveđaninu. a njegova djeca, to možemo biti sigurni neće nikada pokazati ni najmanju želju za liberalizmom iz razumljivih razloga.

I tako se tu, gdje ljubav znači krvavi proljev i trule bubrege, govori o ženi cijele sutone.

Taj bijeli kamen i sivi lišaj što mu je nakit i duša lovca među hrastjem jasenom i grabom i zvijer što vječno promiče ko misao oprtinom i proplanak s kojeg se vidi daleko niz Krajinu i dim koji se vije poput magličaste koprene i siva i bijela brda hercegovačka i imotska u meke sutone i duh Raosa Tina i Šimića i Štambaka u rogu vjetrogonja to pomirenje u nama i rujna tečnost vina i ganga što trese istrule tavane i stari drumovi i oštre stijene što sijeku tabane i priče s bauštela i priče s Antarktika iz prašuma savana i Elizejskih poljana i narikače i zavodljive udavače i mlade grmuše i srušene mlinice i gumna na kojima igraju vile zavodnice i zvuk dipala i gusala i izvori bistri na kojima piju konji vrani i junaci iz epskih pjesama te slike koje stoje kakve jesu u mome narodu između plavih prsiju Biokova i crvenih grudi Zavelima i pukao žulj od truda i životna priča poput pelina a grožđe zrije žuto i vedro ko oko djevojačko a miriše smilje i bosilje po brežuljcima.

Posebnost Baške, romantičnu arhitekturu ribarskog mjestašca, a danas jednog od najpoželjnijih centara na Jadranu, ljepotu žalova i krševitih stijena željeli smo dočarati istančanim, vrhunskim uređenjem interijera Atrium Residence Baška.S balkona svoje sobe ili apartmana, u Atrium Residence Baška, utonut ćete u purpurne sutone, a šum valova podno vašeg prozora zaželjet će vam dobro jutro.