Naime, tek sada, u polumraku staroga automobila, da je itko zagledao u ženino lice mogao je na njemu zamijetiti one za sada još ne toliko upadljive i kozmetikom skrivane podočnjake, no koji bi, za koju godinu da se toj ženi nije dogodilo ono što će se dogoditi, o čemu sada dakako da niti ne sluti, kao što ni mi sami ne znamo ništa o vlastitu krajnjem času podmuklim tamnilom svojih kolobara, što ih začudo baš polumrak staroga automobila pomaže udvostručiti i stoga čini uočljivima, mogao, kažem, otkriti kako se duga ranjavanost duše ljudske taloži zgusnutije i prokazljivije u onim suznim škrinjicama pod očima, nego u samom oku.