danas tako mislim u sebi: slovače, bi li se ubio?. šta bi ti falilo ubit se dok je proljeće u zamahu, onako čisto da se prepustiš toj životnoj sili koja kipti na sve strane i proslaviš neumornost života vlastitom smrću, zašto da ne postaneš jedna od tisuću sjemenki što neće da nikne jer je pala na tlo bez zemlje.onako, puknut ganom u mozak da se prospe po travi i krv natopi žednu zemlju, uvik je zemlja žeđala krvi. napoji je, mislim dalje, nek se naloče već jednom kad joj nije dosta nezasitnici rađanja i umiranja. i tako, dok sam razmišljao a misli mi bludjele u ladicu s ganom, sjetim se branimira bilića i njegovih riječi: Gospodine lijanoviću, što bi vi kao izniman poduzetnik poručili svekolikoj hrvatskoj javnosti, kako se vladati u dostizanju visokih vrijednosti koje nudi ovo novo vrijeme između sveg tog kukolja koje u njemu niče?, a onda i staroga lijana: Šta ć ' van, brte, reć '.