Sinoć nisam mogla zaspati pa se razmišljam tako davnih događaja djetinstva.. Negdje 1992 godine u vrijeme Uskrsa i počinjao je rat na područima gdje sam prije živjela.Iako su svakodnevno padale granate ili nadlijetali nas neprijateljski zrakoplovi ipak smo u svojoj dječijoj naravi bili naivni i dobronamjerni.Iako su nam roditelji branili da komuniciramo sa vojnicima a bili su to dečki iz Osijeka, Vukovara i Slavonskog Broda, za mene i moju sestru bili su fascinantni, a i mi smo njima.vjerojatno jer su ti mladići ostavili svoju djecu po područjima Lijepe naše a došli su se boriti u nepoznate krajeve.Kako je bio rat i nije bilo električne energije a u mjestu gdje smo živjeli svi su već prije pobjegli mi nismo imali kuda pa smo ostali i živjeli neku ratnu svakodnevnicu.Tako bi vojska vraćajući se sa straže ili položaja prolazila pored naše kuće u oklopnim vozilims nosili su puške i odijela a za mene su to bili junaci, koje smo mi uvijek dobronamjerno zvali na ručak ili kavu jer kako napisah prije nije bilo struje i tata je rekao mami neka kuha sve što ima i neka ljudi jedu jer su gladni i da vojnička hrana nije ukusna.Uglavnom slušala sam razgovore odraslih i kako je tata govorio mami sve dok vojska tu i ne povlači se neka ostane tu jer nemamo kamo i da će sve biti dobro.Sjećam se jednog vojnika iz Vukovara zvao se Željko bio je 2 x ranjen i svejedno je bio u vojsci.Donio je mojoj majci košulju vojničku da mu prišije neke značke i taj dan bio slobodan.Idući dan tata došao i rekao da je ubijen tj poginuo je.. Svi smo plakali.. Bili su to dani vjere da će sve biti dobro i da neće biti rata iako je vojska bila tu.. Naposlijetku područje gdje smo živjeli agresor je okupirao 22.7.1992. a samo dan prije smo napustili mjesto.. čekajući u koloni na mostu na Savi kod Slavonskog Broda da prijeđemo granicu i na kraju smo prešli na kompi u Svilaju.. Sjećam se da me hrvatski vojnik nosiocijelim putem jer nisam mogla hodati i bila sam jako gladna i dao mi je svoj neki keks koji jeo.. Iako su drugi ljudi plakali naša mama nikada nije plakala iako nismo imali novaca niti kamo nije plakala rekla je samo sestri da ju drži za ruku i da pazi na mene.. Sve u svemu za mene su naši hrvatski vojnici zauvijek ostali junaci.. Ponos Hrvatske, naša prošlost koji su svojim životima zapisali povijest našeg naroda i žalosno je da se ne smije reći da su srbi izvršili agresiju nego se traži diplomatski izraz pobunjeni Srbi, kako god, dok se strvarala država nije bilo važno ništa a sada se gleda sve.. Pravo rata i mira nije isto.. i ne može biti a tko to nije preživio ne može o tome govoriti

' A mile moj, ti ako si se zaputija u Svilaju uzet ćeš svoga magarca Klepu jer ga voliš.

lipo s križon na svilaju, da kerumlije mogu povazdan bečit oči iz plantaže luka i kapule...

Meni je palo na pamet a zašto ih nebi pozvali u Svilaju.

Četiri stupa, na Brač, Šoltu, Svilaju i Biokovo, pokrit nadstrešnicon i švercat - eto to je plan za ekonomsko čudo

Gađana je i stara franjevačka crkva Magistrat, crkve u Svilaju, Dobočcu, Sikirevcima, Slavonskom Kobašu, Bebrini, Kaniži i drugim mjestima.

SVILAJU, ŠATOR, PROMINU I KIJEVSKI KOZJAK

A prije sedmodnevnog izleta u Makedoniju i Crnu Goru, popeti se usred noći na krov Hrvatske (Dinaru) pa to proslaviti janjetinom ispod peke, obići Svilaju

Ti si njegov vojvoda, a mi mali alkarići i tribamo obranit našu Svilaju.

U selo su stigli i četnici i tada su kretali prema Svilaju i pucali po skeli koja je vozila preko Save.

Tek je 8. veljače 1996. ušla policija na to područje preko skele u Svilaju i taj dan slavimo kao dan općine Odžak.

Volio je svoju zemlju, svoju Svilaju, svoje konje Putka i Zekana.

Volio je on svoje Ogorje, pa kad su mu Nijemci i Talijani zaprijetili, on se popeo na Svilaju da ga brani.

Kako sam uspon na Svilaju iz smjera Zelova već opisao svi koje to zanima mogu se poslužiti arhivom za sve detaljne informacije.

Nađen na webu da Hrvatska računa na moju Svilaju.

Ogorani, Ogorani moji, Podgrečani ljudi ponajboji, I svi drugi pod Svilajom gorom, S vama sam se slaga ja baš dobro Zajedno smo u Svilaju išli I za zimu bukovinu sikli, Tovarili drva na magarce, Spuštali se umorni niz klance, I uvik smo bili zadovoljni, Za druženje uvik čili, orni, Jedni drugim pomagali rado I živili lipo, dobro, skladno.I te dane uvik ćemo pamtit Iako ih nećemo povratit, Ali će nas sve do groba pratit, Prijateljstvo neće se ugasit.Ogorani, Ogorani moji, U duši ću uvik ja vas nosit (Ivo Žižć)

Sa mnom je sjećam se išao na Svilaju i sa nje smo gledali u daljini more i Petrovo polje.

Što je nalik na našu Svilaju.

Bilo je zanimljivije gledati kolonu auta dugu 10 km prema Čavoglavama i more ljudi na putu pod Svilaju.

Znaš onu " Dođi Lujo u Svilaju svoju i pokaži svitu di se junaci kuju ".

Iz Ogorja na Svilaju s magaradi

Prvo koračić zatim korak pa iskorak na Svilaju dičnu, čekamo te p.

To smo u prispili u Svilaju.

Oj dide Marko gdi su ona vrimena kad smo iz Ogorja u Svilaju išli, ti jašeći svoga konja Zekana, a ja svoga magarca Klepu.

Sićan se kad si me ka dite vodija na Svilaju.

Zbog tebe I onog šta san proživija uz tebe uvik ću volit tvoje Ogorje i moju Svilaju.

S didom Markom iz Ogorja na Svilaju

S vrha Glavaša pruža se vidik na Svilaju, Peručko jezero, Sinj, cijelo Sinjsko polje, Mosor, Biokovo i do vrhova Kamešnice na drugoj strani.

I on ti je puno sličija tvome diki, a Svilaju je volija više od svega.

A baba Jako, pravo mi drago da san Ogoranac, rođen u Svilaji kad ' no kunpiri su se vadili. Ma Lujo unda ti voliš svoju Svilaju.