U očima im je svjetlucao tračak prkosa.

Ja sam se okrenuo prema Dunji, ali kroz ukočene crte njezina lica svjetlucao se podsmijeh ravnodušnosti i prezira.

Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke " 23 Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. 24 Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života. Da, Bog se obrača, ne znam kome, jer ovdje je riječ o množini, u biti riječ je o Elohimima, odnosno Nefilima iliti Anunnakijima onima koji su sišli s Neba da, Bog se pobojao jer je čovjek postao kao i Bog, te se boji da će oni sada poželjeti jesti sa stabla života.

Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak koji je svjetlucao svjetlošću trenutka.

Mala je skupina sve žurnije koračala prema uzvisini. Kad smo dospjeli u blizinu brežuljka, stjenovit nam je teren u njegovu podnožju na poslijepodnevnom suncu izgledao kao da je posut kristalima. Sag od komada kremena svjetlucao je na suncu: na tisuće krhotina, oštrica, komadića kamenih jezgri sve sami artefakti, djela ljudskih ruku, koji nedvojbeno pripadaju mladom kamenom dobu, neolitu (pogledajte vremensku lentu).

Ulično se put slabo svjetlucao, kao da se fino, sanjivo smješka.

Nema veze, dat će joj ga večeras... pogled mu se u taj čas prikovao za ekran mobitela koji je svjetlucao.

Pojave, stvari, događaji su nešto drugo... ne mogu me voljeti, samo su dio mene koji se postepeno uvijao u kose, prizori koji su me umirivali omotavajući se oko mene kao nevidljiva koža... srasli su uz mene... i polje, i drveće, i zrak... i... smijeh djece na igralištu, i bosonoga jutra koja dočekuju sunce, i snijeg koji se svjetlucao na mjesečini, i kiša koja je lupkala u prozore... zavijanje poludivljih mačaka na ulici, djevojčica koja neumorno ronda pomoćnim kotačima na svom biciklu, lišće breza koje je znalo dopirati kroz zavjese u sobu, zbog svega toga i onoga što nisam navela

Baš iza onoga ugla s grmom svjetlucao prozor moje rasvijetljene sobice, i ja pobrzam da se zaklonim i da što prije ugledam zabrinuto i ljubazno lice svoje majke.

Vidio sam ga već daleko na jugu i prema liniji kojom je svjetlucao i trag koji je ostavljao, zaključim da će taj biti " jako blizu ili pun pogodak ".

Nježna indijska glazba dopirala je iz majušnog kasetofona, a plamen svijeća svjetlucao je u ogledalu.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

Na nekim mjestima rudnik se svjetlucao.

Na pločniku je već ležao gust, rahli, blještav sag i svjetlucao kao da su u nj umiješali sitne briljante.

Pozicija za fotografiranje je bila idealna, jer je sunce bilo iza bordera, tako da se powder, uskovitlan prije jumpa, čarobno svjetlucao na sunčevim zrakama.

Da je svršila nekakve kursove po katoličkim pansionatima, to je znao, govorila je više jezika, znala je da o nekim stvarima izriče sudove, kao da su njeni vlastiti (»da Verdi, na primjer, ni po čemu nije slabiji od Wagnera«, ili »da je Munch mnogo više lirik nego slikar«), ali sve je to bilo nošeno šarmom njenog napuklog alta, neobičnom slikovitošću njene prosjede kose i njenog djevojački bistrog pogleda, koji je svjetlucao u onom dimu neprekidno intenzivno, kao diskretni zelenkasti limun.

Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke 23 Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. 24 Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao da straže nad stazom koja vodi k stablu života. Dakle Bog je načinio krzno, nije oderao neke životinje da bi odjenuo Adama i Evu.

- takav užitak pripovjedanja koji je najsličniji levitaciji - najhitnije stvari već nakon tjedan dana postaju manje hitnija - prštavi sutoni - bez ikakva cilja osim slavljenja života - kože boje kruha - talog propadanja - osjećati se usamljen kada si uz nekoga s kojim nemaš ništa zajedničko - kad se već i čudo činilo nemogućim - kiša se pretvorila u umišljenu nepriliku - kao da sam sebe briše s ovoga svijeta - blagodat plakanja - ratno tuljenje sirena - zrak je svjetlucao poput mora - sunce ukotvljeno na nebu - zrak razrijeđen njezinim glasom - more je isijavalo svoju vlastitu, unutarnju svjetlost - s dna svjetla - prirodni žamor života - teret čitavog svijeta na duši - vonjati na pjenu uzavrele cvjetače

Njihov je odraz svjetlucao u velikim, vlažnim Šiminim zjenama i gmilio po alabasternoj koži na staričinim sljepočicama.

Biloje sunca, ne puno, ali ravno pred njim, i kraj uličice blago je svjetlucao, jer je pločnik bio mastan; on to nije mogao vidjeti, jer je uličica dvaput skretala, desno, pa onda lijevo.

Opako se svjetlucao i bio je potpuni kontrast prema bjelini baršunaste kože njenih guzova.

Pogledala sam za njom: u snježnim cipelama, iz kojih su s koketnom nezgrapnošću izvirivale njezine prekrasne noge, gazila je visoki snijeg po još neočišćenom trotoaru, u svom šikastom krznu, koji se pod harmoničnim, pastoznim kretnjama njezina tijela talasao i svjetlucao.

Nije čak ni svjetlucao, a ni gorio po danu.

Dok su ljudi u zelenim odijelima za zaštitu od kontaminacije zlokobno prolazili pored " beživotnih " tijela na podu čekaonice, poviše njih svjetlucao je digitalni aerodromski sat na kojemu je pisalo: 11 SEPTEMBER 08.45. Svijet zaista više nije isti...

Ponad Korošice svjetlucao je na jutarnjem suncu stjenoviti vrh Ojstrice.

Gospin kip svjetlucao je u mraku, mjesec je sjao, bila je tamo i Betlehemska zvijezda gledala sam oko sebe, slušala molitvu, slušala sam tišinu dok je Ivan imao ukazanje.

Ponovo suočena s famoznim ogledalom... ' biraj boju ', rekla je tiho... ' evo, počinjem s lijevom stranom - neka bude plava '.. ' lijepo ', šapnula je... dodirnuvši površinu spirlanog ogledala uzimajući me za ruku, nestala je... a ja ubrzo izgubih stabilno tlo pod nogama i nađem se upravo tamo odakle je sve i počelo... u tamnoj komori s mrtvim tijelima i prokletim dušama što su mi se zapetljavale u kosu.. tek sada se sjetih zelene bočice koja je visila na lančiću oko vrata jer me mrak zaslijepio.. dodirnuh je, a ona je blještala i žarila toplinom i svjetlošću... Miriam je stajala meni s lijeva promatrajući.. zadovoljno klimne glavom.. ' sve u redu? nekako si mi bljedunjava... ' ' hoćeš mi reći što predstavlja ova prostorija? nekako me jeza hvata od nje... baš moramo ovdje biti? koja sam ja sretnica ', lagano se odmaknem frkćući sebi u bradu i sjednem na vlažnu zemlju... nađem pod prstima nekakav kamenčić i bacim ga u vodu, rijeku, jezero ili što li već... sada je izgledala mirno i tiho za razliku od prošlog puta.. nekako pristupačno, koliko je moglo biti.. ' ispružila je svoju mliječno-bijelu ruku i klimnula, podigoh se nespretno s poda.. osjetih svu težinu, nekakav teret, apatiju, bilo mi je svejedno... ponovo nesigurnost, ponovo koraci u nepoznato koje sam smatrala tuđima, koraci koji su vodili, negdje gdje nisam ni sama slutila... ubrzo se nalazismo kraj rijeke ispunjene tijelima, ostacima, zamućenom vodom preko koje je vodio most... šetale smo uzduž... pričala je... ni užasan prizor preda mnom i oko mene nije otklanjao moju pažnju s njezinih riječi... spomenula je i to da za ispavljenje grešaka nikada nije kasno, da to zapamtim... sva ona tijela koja su ležala, plutala, trzala se.. sva su ona dijelovi koje nesvijesno odbacih, koja mi nisu bila potrebna u nekom trenutku, a potrebna su itekako da budem cijelina... da budem ja... sjetih se jednog zimskog dana.. jednog ogoljelog stabla i jedne sjenovite pojave, izmaglicom uokvirenog lica, natečenog pod slanim kapljicama... obučenog u crno... vjetar je polako nosio list smočenog papira, zgužvanog... u susret je dolazio netko, netko također u crnome, netko tko je htio prići, zagrliti ju, reći da će sve biti u redu... prošao je... ona je podigla glavu i osjetila vrtoglavicu, pad, udarac o pod, bol u prsima... pala sam... iza zatvorenih kapaka promatrah kako jednom netko pruži ruku prema meni, a ja je ne primjetih... okrenuh se i nastavih nekim nepoznatim smjerom... svi prizori stapali su se jedni u druge.. samo prelazih iz jednog u drugi i sjećah se to jednom događalo... ' kako sam samo mogla previdjet da me jednom trebala i Ona, a ja sam bila na istom mjestu, ali u nekom drugom vremenu... kako nikada nisam primjećivla smješak upućen baš meni iza staklenog pogleda... oni su me trebali, a ja nisam bila dovoljno dobra ni željna pomaganja, dijeljenja ni davanja, bila sam samo ja i nitko više... ' toliko propuštenog, toliko toga za nadoknadit.. znala sam da se nešto promijenilo... znala sam jer sam stajala uz Miriam i osjećala svu snagu koju sam nekada trebala imati za utješiti, zagrliti, i reći da će sve biti u redu... napokon otvorih oči... cijela prostorija nekako se posvijetlila... nije bila bijela ali naginjala je ka bijelome... nije bilo tijela, nije bilo mulja, a most - da most-on se raspukao... oko njega bila je livada na kojoj sam kako mala lovila leptire i brala cvijeće... bio je i on-moj djed koji me čekao raširenih ruku... preskakivala sam stijene uz obalu, na omiljenom mjestu za kupanje, pljeskala rukama u valove, zatrpavala kule od pijeska, skrivala se pod pokrivačem kako bi prestrašila brata... bilo je vedro nebo s prpošnim malim oblacima i masa prijatelja koji su se nekako neodređeno smješkali-kao da nešto znaju.... bršljan je svjetlucao na starome zidu, on je bio najveličanstveniji... bršljan je uvijek bio moja najdraža biljka... sve je nekako uokvirivao, svemu je davao oblik... moja bočica oko vrata upijala je svu ljepotu koja je bujala iz danog trenutka... osjećala sam se tako ispunjeno... sve lijepo, što sam bila zaboravila da se događalo, sada je bilo preda mnom... ' oooo, pa sjećam se i ovoga... ah, kako me samo bilo sram....

Taj lampaš koji je svjetlucao u sumrak postavila je jedna mlada žena - jako dobra prijateljica od frenda s kojim sam se vozio.

Od životinja što su tu zujale nadasve mi se svidio majušni kornjaš krasnik; purpurne i zelene boje, svjetlucao je on u cvjetištima mirte kao dvobojni brod od turmalina.

Ako nisam sijevao, onda sam barem svjetlucao od ljubavi.