Ivan XXIII. preuzima ta prava u svojoj enciklici o miru, ali na prvo mjesto stavlja rad a zatim vlasništvo (kapital).

Crkva i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici odbacuju New Age kao protivni? ki i neprijateljski pokret.

Sâm sluga Božji Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Dives in misericordia« (1980.) pozvao je Crkvu da joj jedno od osnovnih poslanja bude naviještanje i uključivanje u život otajstva Milosrđa, koje je navijestio Krist Gospodin.

Štoviše, papa Pijo XII eksplicitno je odbacio ovo pogrešno uvjerenje u svojoj enciklici Humani Generis 17, gdje je bez ikakve dvoznačnosti utvrdio:

Stoga Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Caritas in veritate u br. 1 tvrdi: Ljubav u istini, koju je Isus Krist posvjedočio svojim zemaljskim životom, a nadasve svojom smrću i uskrsnućem, glavna je pokretačka snaga istinskoga razvoja svake osobe i svekolikoga ljudskog roda.

Ovi lobiji, koji mogu ili ne moraju biti masonski, pokazuju lijevu moć tehnokracije koju je spominjao Benedikt XVI. u svojoj enciklici Caritas in veritate i kad je citirao Ivana Pavla II. koji u svojoj poruci za Svjetski dan mira 1985. upozorava na skrivene ciljeve između ostalog na one koji se otvoreno promiču i koji su usmjereni na podčinjanje cijele populacije režimu u kojem se ne računa s Bogom.

U mnogim zemljama nastaje jedno novo formalno stanje katoličkog pokreta otkako je sv. Otac Pio XI. u svojoj enciklici " Ubi arcano rei " upravljenoj na sve katolike svijeta, naglasio jednu distinkciju koja se pokazala veoma potrebnom za cijelu Crkvu.

Protiv nekih glasova koji su smatrali da je jedini valjani razlog za spolno sjedinjenje volja da se rodi dijete, naučavao je Pio XI. u svojoj enciklici Casti connubii (1930.): Supružnicima je dopušteno da zbog važnih razloga svoj ženidbeni odnošaj ograniče na neplodna razdoblja.

Papa u toj svojoj enciklici o Majci Božjoj nije želio nametnuti drugim kršćanskim vjeroispovijestima stav katoličke Crkve o Mariji, nego je uvažavao i njihov.

Trpljenje nije besmisleno, ono je - kako ga je u svojoj enciklici nazvao Sluga Božji Ivan Pavao II. - spasonosno trpljenje (Salvifici doloris).

Želim ovdje iznova jasno potvrditi ono što je moj veliki prethodnik Ivan Pavao II. napisao u svojoj enciklici Sollicitudo rei socialis (28), kada je izrazio spremnost Katoličke crkve da surađuje s karitativnim organizacijama tih crkava i zajednica, budući da nas sve pokreće ista temeljna pobuda i svi imamo pred očima isti cilj: istinski humanizam, koji prepoznaje u čovjeku sliku Božju i želi mu pomoći da živi u skladu s tim dostojanstvom.

Taj sinod zabranio je svečenićku ženidbu, te zahtijevao od oženjenih svećenika da napuste žene, kasnije u svojoj enciklici iz 1079. papa je zabranio oženjenim svećenicima i da ulaze u crkvu.

8. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Centesimus annus piše slijedeće.« Bog je čovjeku dao ne samo zemlju, koju mora upotrebljavati poštivajući izvornu nakanu po kojoj mu je darovana kao dobro; Bog je dao čovjeku i njega samog, te čovjek, stoga, mora poštivati naravnu i moralnu strukturu kojom je obdaren »(6).

Ono što je najavio već u prvoj svojoj enciklici »Bog je ljubav« (a napisao je tri) postalo je čvrsti temelj.

U svojoj enciklici Pacem in terris, objavljenoj 11. travnja 1963. (ni dva mjeseca prije smrti), Ivan XXIII. na kraju svakoga poglavlja odčitava znakove vremena, promjene koje su se dogodile u svijetu i tendencije suvremenog čovjeka. 8 S istom praksom nastavlja i Pavao VI, najprije u nastupnoj enciklici Ecclesiam suam, a potom i u ostalim brojnim učiteljskim tekstovima. 9 Među najspominjanijim koncilskim izrazima uz aggiormamento je svakako i izraz signa temporum.

Papa Pavao VI u svojoj enciklici Sacerdotalis Caelibatus, potvrdio da je celebat zahtjev za vsećenstvo, ali je priznao da ' ' Novi Zavjet, koji čuva učenja Krista i apostola... ne zahtjeva izričito celibat za svete sluge... Sam Isus Krist nije to učinio preduvjetom prilikom svog izbora dvanaestorice, niti su to učinili apostoli za one koji su predsjedovali u prvim kršćanskim zajednicama ' '

Isto će kasnije naglašavati papa Pavao VI. u apostolskom nagovoru »Evangelii nuntiandi« (»Naviještanje evanđelja«) i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Redemptoris missio« (»Misija Krista Otkupitelja«).

Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.

U tome smislu moramo se sjetiti riječi blaženog Ivana Pavla II., koji u svojoj enciklici Ut unum sint govori o šteti koju pomanjkanje jedinstva nanosi kršćanskom svjedočenju i naviještanju evanđelja (usp. br. 98, 99).

Kad Crkva govori o socijalnoj pravdi, govori i o solidarnosti, ravnajući se i načelom socijalne ljubavi o čemu piše i sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici »Ljubav u istini«.

U svojoj enciklici o ljudskom radu Ivana Pavao II. piše: »Kao osoba, čovjek je subjekt rada...

To je baš ono što papa tako naglašava u svojoj enciklici Vjera i razum.

Ivan Pavao II. se u svojoj enciklici Evangelium vitae iz 1995. godine 2 bavi pored pitanja pobačaja (koju se riječ spominje na čak 84 mjesta), eutanazije (na 39 mjesta), samoubojstva (koje se spominje 8 puta), odnosa prema fetusima i embrijima (osamnaest puta) također i pitanjem smrtne kazne.

Kriza na taj način postaje prilika za nove projekte ', napisao je Benedikt XVI. u svojoj enciklici.

U svojoj enciklici »U nadi spašeni« papa benedikt XVI. opisuje vrlo točno osobnu Marxovu zabludu: »On je zaboravio da čovjek ostaje uvijek čovjek.

Stoga, sretan Vam Prvi svibanj maj i Blagdan sv. Josipa Radnika, bez obzira proveli ga uz janjetinu, grah ili kao dan duhovne obnove kao što papa Leon XIII. u svojoj enciklici o svetom Josipu Quamquam pluries radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer.

Svjedočiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj Utjelovljenoj Riječi dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život ", kako nam to poručuje papa Pavao VI. u svojoj enciklici Evangelii Nuntiandi.

Papa Pio XI. ustanovio je blagdan Krista Kralja u svojoj enciklici " Quas Primas ", 11. prosinca 1925. To je bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i širenje bezbožnog komunizma, koji su nijekali Kristov suverenitet.

To je išlo dotle da je papa Pio XI. u svojoj enciklici Divini Redemptoris iz 1937. osudio komunizam, pored enciklikâ Non abbiamo bisogno iz 1931. kojom je osudio talijanski fašizam i enciklike Mit brennender Sorge iz 1937. kojom je osudio nacionalsocijalizam i rasne teorije.

Što se tiče boljševizma, kada je Sovjetski Savez zamolio američke katolike za gospodarsku pomoć, Pio XII. je intervenirao izjavivši kako se zabrane koje spominje u svojoj enciklici protiv komunizma ne smiju primijeniti u tim okolnostima.