Tko bi tada pjevao o Spljetu, Da bi svakom srcu lijek dao?« Pjesniku će žustro Ture mahom: »Ako s ' bojiš, pjesniče, sa mene Da te može zaboljeti glava, Dukatom ću svaku riječ platit, Al ' mi kazuj šta o Mari znadeš.« Osmjehnu se pjesnik neveselo: »Oj Turčine, Bog te ne ubio, Gdje bi zlatom da pjesnika platiš, A ja tebe svojim bratom nazvah, I obrekoh da t ' u nuždi budem?« Pa upita zbunjena Adela: »Kazuj pravo, kô kad bratu kažeš, Ništ ' ne taji, ljubavi ti tvoje, Kako dođe Vornićevoj kući, I kakva te natjera nevolja Da na glavu svoju zaboravi?« I smeten je i stidan je Adel, Volio bi jezika da nejma, No što ima da istinu kaže; Al ' kud kamo pred pjesnikom nije, Koji znade svaku tajnu srca; Kazat mu je, a ne tajit mu je: Da je čuo tamo na pazaru, Kada skoro posljednji put bio, Gdje govori starina Vorniću Pred svojijem starim prijateljem, Da će sjutra s djecom u vinograd, A daleko čak u Dujmovaču.