Tapkam u tom mraku jer nema dovoljno svjetla za sve.

Ali, kada toliko ištem od Boga, i dobivam obilno, željela bih mijenjati sebe prema svjetlu, a imam osjećaj kao da tapkam na mjestu.

Do onda još tapkam u mraku, a s vremenom ću valjda i sama moći ponuditi više odgovora nego pitanja.

Prelazim glatke, dobro održavane kocke fugirane i ispolirane, i zapinjem lijevu svoju nogu o kut Radićeve desnu postupno istežem prema Tkalči Tapkam, podižem, zabacujem, spuštam je, zatežem kao kad bacaš sidro osvajam novi položaj čekam da se tetive i mišići istegnu kad se naviknu opet tapkam, podižem i tako dalje ide, polako, ali ide Ili mi se to samo čini? (Bilo bi puno lakše u Amsterdamu s onim uskim ulicama koje idu u špic)

A što se pak tiče samog znanja odgovora, rekao bih tek ovo neke stvari za koje sam prije smatrao da su dobre ispale su loše i obratno (tako i s ljudima) neki su mi bili antipatični i ostali su mi antipatični, drugi su mi bili simpatični pa su mi postali antipatični. trećih nema (šalim se, nisam mizantrop najčešće) Anyways, bio bih vrlo ohol kad bih tvrdio da sad, u ovom trenutku života, najednom znam sve veeelike istine o dobru i zlu, tapkam malo po malo, ali se ide naprijed ili se bar tako nadam.

Danima već ima osjećaj kao da još uvijek tapkam u mraku

.. u uredu za izgubljene stvari nema ništa tvoje, da je bilo, uzeo bi, i imao na broju sve svoje, sada i ja tražim a ne znam ni sama na kojem dijelu puta progutala ih tama, popis svoj držiš daleko od svijetla a ja baš njega želim da trajno ne ode put vjetra, slutnja me vodi, šutnja potvrđuje, da, tu je nekad bilo sada izgubljeno je, i šutke tapkam hvatam metre, do kad ćemo tako odvojeno tragat i gazit kilometre....

Neki će reći da tapkam u mjestu, pa što?

Tapkam u mraku, ispruženih ruku, raširenih očiju kao kakav divlji stvor...

Dok bijes kuha u meni, bosonog tapkam prema sobi, sa bocom u ruci, gdje me dočekuje Lorenin ispitivački pogled.

Držim je poslije hranjenja onako potrbuške na ramenu, tapkam lagano po leđima, probala sam čak i raditi čučnjeve s njom u naručju jer mi je frendica rekla da to pomaže, ali ne vrijedi, ona jednostavno nekad neće podrignuti.

I dalje tapkam u mraku do izlaska iPhone 2 G i instalacije terminala na isti.

U jednom malenom selu, s jednom crkvicom usred ušorene jedine ulice i ja uz moju baku Katu, didu Jozu i ujaka Tunju tapkam za mnoštvom koje ide na polnoćku.

Vratih se tišini svog doma Mirisu bergamota skrivenom po kutevima Razigranim sjenama na zidu Onom istom kaosu koji ostavih Zalupeći vratima pri odlasku Znajući da ću se vratiti Neopranom suđu i cvijeću kojem ne vrijedi više promijeniti vodu Kupaonici prepunoj šarenih bočica čiju svrhu do kraja nikada neću razumijeti Krevetu s razbacanim jastucima Knjigama s bezbroj puta označenim stranicama Nekima nikad ne pročitanim Vratih se sebi samoj Dopustih osmijehu da mi leprša licem Rukama mojim da grle moje nago tijelo Kosi da se razaspe po čvrstim grudima Stopalima bosim tapkam po već poznatom mraku Ispijajući zlatne kapi Pjevušim već toliko puta ispjevanu melodiju " Ne me quitte pas, ne me quitte pas, ne me quitte pas.. " I jedno znam: Ne, neću te nikada ostaviti, draga

a što se tiče faksa... tu sam pak U BANANI (hehe), nikako da se pokrenem... tapkam u mjestu već mjesec dana... pojavi se rok, pa ja kao učim, pretrgnem se... i padnem jer nisam dovoljno kvalitetno učila, i onda čekam da izvjese rok i opet se opustim i onda opet kasno počnem učiti jer se trebam natjerati i tako u krug... jupi veselja

Imam trideset i sedam godina i tapkam u mraku razmišljajući ' Gdje da idem?

Znači ja kad krenem iz centra grada i dođem do prvog kružnog toka i vidim da mi se kolega približava ja ne idem dalje.. NEEEEE ja solidarno tapkam na mjestu i onda zajedno trčimo na posao.

A mislila sam da sam sazrela, da sam odrasla... da se mičem s mjesta... a u biti tapkam stalno, samo se sada mogu pohvaliti tu i tamo kojim poljupcem, tu i tako kojim flertom, i vezom na daljinu... ali misao je ista... tako Mu želim reći sve, otvoriti mu dušu i reći zašto volim s njim pričati, našto je poseban u mom životu... baš kao i onom nekom davnom iz 1999. g.... a uvijek imam iste isprike... " neću ga moć pogledat u oči ", " kako ću stat pred njega nakon toga? " " izgubit ću ga "...

Pa tapkam u mjestu, u tamu uronjen, tami se pomalo prepuštam...

Tapkam rukom svojom krevetom, ko slijepac neograničenim prostranstvom svoga mraka, da uhvatim se za prvo tvoje na što naiđem.

Ustajem polako i u gaćicama koje simpatično obavijaju moje oble bokove, bosa tapkam do prozora da provjerim Vakulino meteorološko proročanstvo.

Baš sam komentirao na slič an post da oko SEO.a imam osjećaj da tapkam u mraku... zapravo postoji tu pregršt informacija, istina, tehnilka i ideja... ali koja uistinu funkconira treba jednostavno " tapkati " isprobati i na svojoj praksi vidjeti kako ide...

Nemajući izbora tapkam do Save po zadnjem rubu tog congestusa.

Tapkam bosa po dubini očiju, ljetujući oslonjena na razgovore valova.

Tapkam i posrćem, jer podsvijest uči na pokušajima.

Iako u posljednje vrijeme nemam volje tipkati na blogu jer mi se u nekom trenu čini da tapkam na mjestu, a u sljedećem da se pomičem puževim korakom malo naprijed, pa malo natrag, večeras moram napisati barem ovih par riječi jer me je Prijedlog kojeg su predstavili Milanka Opačić i Igor Dragovan neopisivo razveselio.

Ja odma, kad koju pismu novu čujem, ja već onu melodiju, za njima tapkam.

Bože moj, molim Te pomozi mi da odem i da ne tapkam na mjestu, molim te Bože dragi pomozi mi i povedi me.

Tapkam u potpeticama i važno mi je da one budu udobne.

Zavlačim ruku na zadnje sjedalo auta i tapkam po njemu.