Stvaralačka gripa Stvari tu postaju mnogo jasnije, jer čovjek bi se inače zakleo da je Pjesmu našu Rajko Stilinović pisao u stvaralačkoj ognjici, pa čitajući ne bi znao je li to prvi simptom stvaralačke meksičke gripe, ili je ta svaralačka meksička gripa zapravo do halucinogenog meksičkog kaktusa peyote, pa Rajko Stilinović zapravo poput Antonina Artauda piše poetski putopis Hrvatskom kao Tarahumarom, i tako storniran šara, tumara i tarahumara Lijepom našom, zuji u krug i mahnito udara u staklene prozore kao - jesam li već upotrijebio tu metaforu? - muha bez glave.

Predavanje o pravilnom ulaganju kapitala u umjetnost i projekte, V. D. Trokut, u 19 sati, galerija ' ' Zlobecsport ' ' U svojim tekstovima o neobičnom ponašanju Tarahumara - Prirode ludo lucidni teatrologijski genij " kazališta okrutnosti " Antonin Artaud, ćuteći jos ukus pejotla na nepcu, tvrdi da je Sierra Tarahumare produkt neke silovite Prirode koja je potpuno spontano u stanju proizvesti takove oblike i numerološke odnose koji predstavljaju čudnovatu anamorfozu supra-antropomorfnih prikaza, znakova i mitoloških bića (bogova, ljudi, dionizijskih " žanr scena ", mučenja, " signatura rerrum " iskonskih magijskih obreda...) kakvi se samo i dalje manifestiraju putem života, običaja, šamanističkih iskustava, predaja i nevjerojatnih uvjerenja Indijanaca Tarahumare

Naime, Glas je Godini otkrio da spas Svijeta pod nemilosrdnim Suncem ovisi o angažmanu istih oko Brijega Manzin - kao što život i znanja Tarahumara potječu iz šuma i Sierre Tarahumare.

Flota s Ivanom Rattkayem i njegovim drugovima uplovila je u meksičku luku Vera Cruz 15. rujna 1680. Ivan je molio poglavare da ga pošalju u najtežu misiju, a jedna od takvih bila je Tarahumara na sjeveru Meksika.

Godinu dana kasnije odlazi u Meksiko gdje se pridružuje plemenu Tarahumara proučavajući njihov način života, a kao rezultat toga objavljuje knjigu Putovanje u zemlju Tarahumara. 1938. u Francuskoj objavljuje knjigu Kazalište i njegov dvojnik.

Želja mu je bila ispunjena te je 1680. poslan u pokrajinu Tarahumara na sjeveru Meksika.

Oko 150 km juzno od Phoenixa u Arizoni zive Tarahumara Indijanci, meksicki starosjedioci koji posjeduju nevjerojatnu vjestinu trcanja.

Tarahumara trce od svog prvog do posljednjeg koraka - to im je nacin zivota.

Kako mi je um pogodno i otvoreno tlo za svakojake besmislice, pod oči i u uši mi je došla knjiga Born to Run Christopera McDougalla o tamo nekim čudnim Tarahumara/Raramuri Indijancima koji cijeli život trče bosi po tamo nekim meksičkim kanjonima, pogonjeni fermentiranim pivom od kukuruza (otud im valjda i dolaze takve ideje).

Potkraj sedamdesetih godina u tom joj je smislu blisko iskustvo Antonina Artauda, ne sanjara kazališta nego sanjara života, putnika u Meksiko i čovjeka koji je godine 1936. živio u tamošnjemu plemenu Tarahumara.

Tijekom tog istraživanja naišao sam i na jednog Amerikanca, trkača na duge staze u prirodi, koji je prije desetak godina otišao živjeti i trčati bos sa Tarahumara Indijancima.

Jeste li čuli za meksičko pleme Tarahumara, najbolje trkače na duge staze na svijetu?

Postoje starosjedioci u planinama Anda u Juznoj Americi, cije su sposobnosti trcanja slicne onima u Tarahumara Indijanaca.

Nije nužno da svi primijete ljepotu u mom trčanju, važno je da potaknem taj unutarnji osjećaj, da sam vitka Etiopljanka, ili bosonoga Tarahumara koja trčkara Bakrenim kanjonom noseći na glavi vedro vode, da sam Usain Bolt i mačak u tenisicama od sedam milja u minuti.

U Arizoni je poznata ova sala: Jednom je neki turist, vozeci se u automobilu, naisao na Tarahumara Indijanca koji je trcao i ponudio mu da ga preveze do mjesta kamo se uputio.

Tarahumara je odgovorio: " Ne hvala, zuri mi se. "

Iako su stope dijabetesa alarmantne na području Meksika, Tarahumara Indijanci, koji žive u Copper Canyonu (Meksiko) gotovo ni ne znaju što je to dijabetes tipa 2.

Takvo jedno pleme, nama trkačima zanimljivo, je pleme Indijanaca Tarahumara iz Meksika.

Vježbe snage možda i nisu zabavne koliko i trčanje s " čoporom " malih Tarahumara kroz šumu, no ubrzo sam spoznao da su gotovo jednako efikasne. (Bacite oko na okvir Trening Tarahumara) Kad je Orton napokon završio sa mnom, pokazao mi je put prema vrhu.

Učite od meksičkog plemena Tarahumara čiji trkači gotovo bosonogi prevaljuju goleme udaljenosti po stjenovitu terenu.

osobno sam mišljenja da i u podčinjenosti ima nečeg zlog i mračnog, to su sve sado - mazo igrice... totalno besmislene. u meksiku postoji jedno pleme, zove se tarahumara (http://hr.wikipedia.org/wiki/Tarahumara) koje vjeruje kako je jedino pravo zlo odsustvo svijesti. možda će te zanimati, kod istog tog plemena postoji simbol križa koji se koristi u njihovim obredima u slavu crnog sunca. također, JHVH je iz Ljubavi čovjeku dao razum.

Počeo sam čitati i otkrio kako je zapravo riječ o Tarahumara Indijancu, pripadniku tajnovita plemena koje živi u udaljenu meksičkom Bakrenom kanjonu.

Trkač plemena Tarahumara, pak, isti je put prešao za samo sat i pol.

U knjizi Rođen za trčanje (Born to Run u originalu) Christopher McDougall, strastveni trkač koji je bio pogođen povredama, istražuje svijet Tarahumara Indijanaca u Meksiku, plemena koje je poznato po trčanju nevjerojatnih dužina staza u sandalama tankoga potplata.

Za pomoć sam se obratio Tonyju Ramirezu, vrtlaru iz Teksasa koji je već desetljećima opsjednut prehranom Tarahumara.

" Većinom su to grah, tikvice, chilli papričice, samoniklo bilje, kukuruz i chia. " Omiljeno piće Tarahumara, osim kukuruznog piva kućne izrade, čudna je mješavina nastala otapanjem sjemenki biljke chia u vodi, malo šećera i limete.

Pritom je svaka sumnja u njegovu učinkovitost izlišna uz prehranu sličnu ovoj 55 - godišnji Tarahumara pobijedio je na 160 kilometara dugkoj utrci kroz Stjenjak u Coloradu.

Riječ je o knjizi koja se sastoji iz tri samostalna spisa; putovanja u mističnu zemlju Tarahumara, pisama ravnatelju psihijatrijske bolnice u Rodezu te svojevrsnoj posveti slikaru Van Goghu pod nazivom Ubijeni samoubojica.

Kombinirajući antropološko putovanje kroz povijesti jednog od trkački najizdržljivijih indijanskih plemena na svijetu (meksičkih Tarahumara indijanaca) sa životnim pričama najpoznatijih ultramaratonaca suvremenog sportskog svijeta i znanstvenim istraživanjima koja potvrđuju tezu da je čovjek ipak trkačka životinja, McDougall je uspio proizvesti jednu od najboljih knjiga o trčanju.

Unatoč zabranama i kaznama, dva plemena, Tarahumara i Huichol (nastanjena na području današnjeg Meksika) nastavljaju koristiti pejotl u tajnosti.