Iskreno.. jako mi je žao što moram spominjati ovo i na blogu. žao mi je što uopće moram spominjati to zbilja si mi (bila) draga. zapravo ti si druga (ili treća) osoba u TEAM-u koja mi je odmah u početku bila najdraža. razumijem da si umišljaš, da sama sebe dižeš u nebesa (a NEMAŠ razloga za to) da si nadobudna teenagerica, da si u pubertetu (hmm.. da, još uvijek nisi prerasla tu fazu iako se očajnički (vidljivo) trudiš to prekriti... ne uspijeva ti). shvaćam i da se želiš dokazati, iskazati i pokazati, da želiš biti uočena gdje god se pojaviš, da želiš biti omiljena, da želiš da te ljudi hvale i slave, da želiš da se svijet vrti oko tebe... (i da ne nabrajam dalje) i naravno, takvu sam te prihvatila, vjeruj mi. sjeti se Italije i puta u nju. kada mi je znaš-već-koja prigovorila na moju čupavu kosu (zbog kovrča) (hihi), sjeti se da sam s tobom mogla razgovarati i vjeruj da je to bio trenutak kada sam po prvi put osjetila da me ipak možda netko može shvatiti u tom ušljivom i mentalno ograničenom " teamu-u ". i iako sam te ZBILJA (ali zbilja) prihvatila i što te shvaćam napomenut ću da te UISTINU ne smatram vrijednom ovog posta. kunem ti se