sad gledaju samo mene i upiru svoje zjene ne bi li me teleportirali iz galaksije jedna je čak napravila korak naprijed navirivši u moju šalicu praznu tako mi i treba mislim se idem do kraja zovem konobaricu i naručujem još jednu dugu kavu i kolač i to što glasnije osjećam kako mi neka užarena energija cvrči po licu pogledam ih lijeno pomalo samilosno raširim novine ispred sebe više ih ne vidim ali očekivam požar smijulim se ko vražićak