ontologika u sebi sabirući iznosi na vidjelo ono biti kao bitak bića, teologika, na temelju tog sabrano iznesenog, utoliko obistinjenog bitka, određuje bitost, egzistenciju i esenciju najvišeg bića, kosmologika određuje proizvedenu cjelinu bića (neprolaznu bit svijeta i prolazni bitak unutarsvjetskih bića), dok psihologika određuje bit, bitstvo onoga bića koje se sasvim iznimno, odnosi, može odnositi (i kada se odnosi jest u svom metafizičkom dignitetu) spram sebe sama (kako u svojoj biti tako i u svojoj egzistenciji), spram svijeta i unutarsvjetskih bića, spram najvišeg bića, te spram cjeline i samog bitka bića. odnos čovjeka spram sebe kao bića i spram cjeline bića moguć je na osnovu njegova bitnog odnosa spram bitka bića. taj osnovni odnos biti čovjeka i biti bitka, kroz kritiku metafizike, tj. oslobađajući ono što se u tome odnosu odnosi, bit čovjeka i bit bitka njihovog eterniziranja, razotkriva povijesno mišljenje kao svoj, njega samog omogućujući povijesni odnos. povijesni odnos jest odnos biti čovjeka, biti ne više mišljene kao esencija, nego, temporalno, kao ono biti, čovjekovanje čovjeka, vremenovanje vremenitosti (čovjeka), i biti bitka, i opet, ne bezvremene,« vječne »esencije bitka svega što jest, nego, temporalno, vremenjenje vremenosti onoga biti samog. povijesni odnos je zapravo odnos vremenjujuće vremenitosti (čovjeka) i vremeneće vremenosti (onoga biti) na osnovu vremena samog kao« srži »toga odnosa. istražujući« bit čovjeka i njeno otuđenje u građanskom svijetu », već pri tim prvim, pripremnim koracima na putu k povijesnom mišljenju, Sutlić kaže:« Povijesno vrijeme je veza čovjeka i bitka, srž njihova odnosa, po kojoj čovjek jest, a bitak se objavljuje, bivstvuje, tu je.