Kad osjetiš da ti mozak radi 300 na sat, prepun informacija, kao google koji šeta po gradu ali blesavo čeka bilo kakvo pitanje da bi moglo izbaciti nekakvo znanje, neznanje ili samo pretpostavku da je znanje... tumačenje nekih prirodnih pojava u matematičkom obliku, objašnjavanje teorije Stevena Howkinga djetetu od 12 godina... traženje one sjajne tipkice koje imaju dječje igračke negdje na guzici, gdje se gase sa lakočom a tipke nigdje, pa te ljudi čudno gledaju znajući da sam radila cijelu noć a ja kao duracell baterije neke futurističke proizvodnje kojom onaj zec pretrči više od jedne trkače staze.