Za vrijeme dok je Dijana, nanovo pitoma, prazna mržnje, odnosno puna ljubavi prema gospodinu Sireku, iz grla iskašljavala ostatke čepa koji su joj zapeli u grlu, a Mitar46 nakon silnog udara u beživotno tijelo gospodina Mužjaka, polako dolazio k sebi, Sirek je preslagivao trupe kojima će napasti jadnog Mitra46 koji je pun ljubavi prema svima, kako one fizičke, tako i emocionalne, a svakako i platonske, previše senzibilne, premalo razumne i suviše ovisničke i još takve nekakve.« Vidim Mitre46 », započeo je svoju tužilačku tiradu gospodin direktor Sirek,« da ste u nedostatku sreće, previranju peha i baksuzu koji prati nekog kome su zvijezde naklonjene jedino kad ga se letvom udari po glavi, nanijeli tešku ozljedu ovom ovdje muškarcu koji je netom nakon strašnog svršetka, prema nebu odapeo posljednji dah, a koji je više ličio na refleksivnu radnju neživog organizma no na otpuhivanje uslijed olakšanja što se, eto, oslobodio bremena zvanog život. »Suvišno je tvrditi da je Mitar46 bio toliko zbunjen da bi svako tele koje bi se suočilo s njegovim licem pomislilo da se ogledalo u ogledalo.« Ovaj ovdje pokojnik », nastavio je gospodin direktor Sirek,« bio je na vrhuncu životne radosti, u naponu snage izražene u jednoj od sporednih jedinica SI sustava, u najboljim godinama koje nikada prije, a još manje kasnije nije i neće doživjeti, a vi ste ga nemilosrdno, beskrupulozno, podlo i po jadnika u najnepovoljnijem trenutku za očekivanje napada kroz prozor, jednostavno ubili, oduzeli mu život, pretvorili ga u skorašnju hranu za crve i manekena za mrtvačka odijela.