Utovila oči iz krila podvignuf i u me pozrif uz - dahnuiši reče: Aj Zorane moj, zač tako naporno još trpku i nezrilu jabuku utr - guuti nastoja? Tad meni krf u lica udrif i sramežljiv tako umiljeno rekoh: Ljubvenih zlatopernih strili udorac i mla dosti naporstvo, vilo, pisati i peti čini me; i stanovito znaj da veće neg reći uraim sraman i začujen stojim, ugledaf i jime moje tote, jer budi da ča godir pisal ali pel jesam ne zato da slavu s toga izlovim, jer slabost razuma moga i neumitelstvo sfoje saznaju, da samo za onoj ka to uzro - čaše i »tim bol srca moga izkazati, budi da ni jednoga ni drugoga jedan najmanjši dil izreći nis ' mogal.