Ono za čime ja tragam su znalci, relevantni sugovornici, a takve je teško naći.

A možda samo tragam za mrvicom ljubavi da zagrije moje srce???

Tragam za onim zeleno plavim nebom i ruzicasto narancastim zalaskom sunca.

Najviše se veselim cipelama i to je prvo za čime tragam kada uđem u dućan.

Meni je, jednostavno, u BiPiju bilo dobro i nisam osjećao nikakvu potrebu da tragam za nečim boljim.

U kazalištu uvijek tragam za novim izazovima, novim načinima izražavanja, ne volim ići utrtim stazama, putovima kojima sam već prolazio.

U vijek tragam za novinarima a ima ih nažalost sve manje.

Ja tragam za tim čudenjima iz moje mladosti Kao gusari u avanturistickim snovima, O osvajanju i kraljevima na tronu

DJETINJSTVO Ja tragam za svijetom iz kojeg sam došao Zato što još uvijek razgledam okolo A nalazim samo izgubljenost I samoću u svom srcu

To je istinska sloboda, tad shvatim da za tim tragam...

Pročitala sam jutros unos u blog posle pročitane baš te vesti o dečaku koji je ranio sestru.Svratila sam na blog da vidim jesi li mi odgovorio (sem onoga da tragam za odgovorima na tvom blogu što i jesam samo sam bila na onom prvom članku-dalje nisam ni išla) i vidim unos u blog ovaj

Moram priznati da u tome trenutku ni sama nisam znala kakvo bi to rješenje moglo biti, ali sam bila odlučna da i dalje tragam za njim.

Iskreno, meni je ovo sve smiješno, jer vidim da ovi tragaju za mrtvim, a ja tragam za živim.

Oni tragaju za povijesnim Isusom, ja tragam za njegovom riječi, jer ona daje život.

Ekscerpt stihova iz druge navedene kompozicije uzet ćemo radi sabiranja motiva koji se okupljaju u ovom segmentu Škabine poetike: U zavičaj se vraćam s puta oštrice mača./Na licu nosim brojne uspomene decenija rata,/na koži sumpora zadah iz dubine mraka Hada./Pojas krase mi jatagan i skalp samog vraga,/trofeji čiju cenu dok ne skončam ću da plaćam./S tugom gledam preko ramena, gde behu moja braća./Teška srca pogled vraćam nazad na obrise zamka/čiju velelepnost sada krije zloslutna magla./To je putokaz za kojim gladan nedeljama tragam./Mamuzama teram vranca preko poznatih staza,/gdje dočekuje me tajac, s kule nepoznat barjak./Kao namernika stranca me zaustavlja garda/veličanstva našeg kralja, mog rođenog brata./Pod pretnjom strelaca čuvara odvode mi vernog ata./Mesto slavnog generala persona sam non grata,/mesto bratskog zagrljaja, dodir okova hladan./Krv nije voda,/ljudi istog kova/ipak neće da me proda moj brat.

... vidim da nije istina ono za čime tragam... nisu ni odgovori.

Ne znam je li to zato što se oni osjećaju dovoljno superiornima, da im ne treba ova vrsta potpore za kojom ja u Bistrici tragam.

17.12.2005. mnoga lica ima ovaj grad i u hodu ih otkrivam. na noge lagane ranom zorom, u parkove uz jezero gdje mjesta bujnih imena ozivljavaju ljudi u pokretu. svakodnevno listam knjizicu o hangzhou i uvijek se iznova cudim toj mastovitoj percepciji prirode. na primjer, posjetite li hangzhou dozivjet cete " proljetnu zoru na prijelazu su ", " povjetarcem uzibane lotose u vrtovima quyuan ", otpustite svoju sjenu pod " jesenjim mjesecom ponad mirnog jezera ", ljubite na " razbijenom mostu gdje snijeg zaostaje ", otvorite se za " raspjevane zrikavce u vrbama " i uz " vecernje zvono s brda nanping " ne zaboravite nahraniti " zlatne ribetine u cvjetnom jezercu " pa dok prolazite, korakom kratkim uz " lanterne koje odrazavaju svu ljepotu mjeseca ", stici cete do podnozja " vrhova koji paraju nebo ", ali ne zaustavljajte se tu jer ceka vas " most brokatne vrpce ", " eho iz samotne doline ", " paviljon zdralova ", " pecine zutog zmaja i purpurnog oblaka ", " tigrov zdenac ", cudesna ptica feniks, kornjace koje zive tao, voda, voda, leteca voda, shui fei... ali ipak nesto najludje u ovom hot potu jesu sume oko hangzhoua. evo vec nekoliko dana za redom tragam za jednim niskim covjekom kojemu samo ime i lice znam, ali ne mogu ga naci. cujem da je majstor borilackih vjestina, putuje kinom i daje ljudima drevnu mudrost. put me naveo u obliznju sumetinu koja je vec s prvim zrakama svijetla ispunjena svim ljudskim, mozda bolje reci, kineskim navadama, jer mislila sam da znam sto sve moze biti ljudsko... sada mi je jasnije. danas. danas sam uzela oblik zmije i suljala se obraslim putevima i gajevima u kojima ljudi obavljaju svoje svakojutarnje umivanje. sto vam sve pada na pamet kad kazem umivanje? protezanje do neba, slusanje svog disanja, ozivljavanje usnulog i krutog tijela, spajanje svih mogucih duhova, svega pod kapom nebeskom, kroz covjeka, kroz tih nekoliko milijardi stanica koje trebaju zeleno, trebaju zuto i crveno, trebaju sada. a ja trebam biti stopljena, svezati svjetlu kosu, prikriti oci, spustiti teziste, koracati tiho jer u protivnom razbucat cu to jutarnje sijelo. kao mali polutan, provirujem kroz granje, a iz svakog grma netko se glasa, salje svoj dah stablu, zraku, svijetu. i sjetim se one meni drage recenice " I sound my barbaric yawp over the roofs of the world " ouaaaaaaaaaa haaaaaaa hnnnnnn taaaaaa ta suma ujutro zivi zivot koji nakon nekoliko sati prestaje. u devet sati ujutro ostaju samo ptice, i to one slobodne, jer ljudi svoje ljubimce u krletkama povedu kuci, ostaju stabla sa svojim korijenjem, a oni do tad ukorijenjeni otplutaju u donji svijet, ostaju pjesnici i pjesme na stijenama, ostaju starci i njihove majiang plocice, ostaju oznake na granama koje obavjestavaju one meni slicnima da ne tumaraju sumama jer tu zive ljudi sa svojim vrtovima, psima, svojim zdjelicama i molitvama. pa sto onda uciniti? sve su sume ovdje u biti veliki parkovi i imaju svoje poplocene puteve, svoja korita, ali ljudi vole sici, pa silazim i ja. tik do kamene staze zovu me stabla i neizgazeni puteljci, dvorane na otvorenom, vrtovi sa sojom i salatom, rubni dijelovi grada koji guta. danas je ujutro kroz tu sumu protutnjilo sigurno nekoliko tisuca ljudi. i svatko je sa sobom donio svoj mali ritual, svoj dorucak. netko je zapalio stapic i poklonio se precima, otpjevavsi pritom pjesmu suncima, netko se zavrtio oko svoje osi, otpuhnuvsi qi do vrha maca, neki, mnogi, a pogotovo zene predale su se ritmu kineskog popa ili neke tradicionalne melodije. zanimljive su mi starije zene koje njeguju drevne forme plesa, ima u tim pokretima tijela puno mahovine i sedre, starokineskog snjofa. u gustisu, medju stablima i na tvrdo utabanoj zemlji jedan je stariji covjek pricao sa svojim qiem, polako iskusavajuci silu tezu, ulazeci u meditaciju cinilo se kao da jase na ledjima zmaja. mogla sam tako ostati satima, promatrajuci ih sto rade, no krenula sam dalje u dan prisjetivsi se rijeci malog kineskog prijatelja: zelis li upoznati staru kinu, budi brza. a sto znaci brzina u ovom svijetu? malim stepenicama penjati se unedogled..... judi moji

Tako da sad tragam za zamjenom.

Za sebe znam da tragam, čitav život, ali Alisa...

Uhvatila me je panika: pametan kakav jesam a nastrana uma, shvatio sam da postajem autor djela za kojim tragam, da me stiže prokletstvo zvano voyage autour de ma chambre: uhvatio sam se između druge i treće police pretraženih knjiga usred inačice Russelova paradoksa: po svojoj sam sobi poduzeo potragu za djelom koje skriva naslov: Put po mojoj sobi

Rekao sam mu da tragam za smrtovnicom.

Uvijek tragam za magijom u stvarnosti

Privukao me davno njegov naslov Duhovna obnova i ja još tragam što je to.

Zato, zašto da tragam za smislom negdje dalje od vlastite kršćanske vjere, predaje, jer ću možda se samim time izgubiti na tom putu.

Uvijek tragam dalje, a svijet i misterija pojavnog i nevidljivog dovoljna je da zaokupi umove i očara srca ljudi od pamtivijeka.

S obzirom da ovih dana tragam za nečim takvim, da i napišem koju riječ o tome što sam do sad sve radila..

Jesam nešto, još tragam za nečim što bi bilo slično našim uvjetima, pa da rezimiram.

Umjesto da sad tragam za teorijskim potkrijepama, preći ću na " ad hominem ": moje osobno loše iskustvo s Hrvatskom blogerskom organizacijom u proteklih godinu dana. (Nedavno sam napisao da sam u svojem društvenom djelovanju napravio tisuću grešaka i doživio stotinu poraza.) Nedavno sam podnio ostavku na mjesto tajnika, ali sam i dalje član.

rasprostri se među moje pokidane misli igraj se beznačajno vršcima moje napetosti dok se zavaravam da sam savršeno mirna sabijena u ostacima neke davne sebe ispij razrijeđeno vrijeme koje ti nudim u bočicama plavim od rasipane tuge i smiješi se oblacima na kojim plovim dok tragam za odbjeglim dijelom mog krhkog postojanja