potpuno tocno leddevet. jelenska je tragicno stanje hrvatskog drustva stavio u koleraciju sa tragicnom sudbinom braniteljske populacije.. medjutim, ta koleracija nije tako cvrsto kauzalna kao sto bi se dalo iscitati iz njegova posta. rat je drustveni fenomen koji uz svoje tragicne posljedice stvara i neke pozitivne, bar sto se tice samog nacina funkcioniranja ugrozenog drustva i medjusobnih odnosa ljudi u tom drustvu. naime, u ratnim situacijama kad je entitet realno ugrozen, javlja se veca povezanost medju ljudima, pocevsi od (neuobicajenog) veceg stupnja solidarnosti medju njima (medjusobno, gotovo nesebicno pomaganje), pa do toga da su i svi oblici mikrozajednica u ratu daleko cvrsci, nego li u nekim normalnim i mirnim vremenima. npr. rastave brakova su u ratnim situacijama gotovo rijedak fenomen. svi oni koji su prosli ovaj rat (kao civili, ili vojnici) vrlo dobro znaju za taj fenomen " zajednistva ", koji je jedino (u toj fascinirajucoj kolicini) i bio prisutan u tim ratnim okolnostima. kod vojnika na ratistu taj oblik zajednistva i nesebicnog pomaganja je jos i veci nego li u ostalim dijelovima zajednice, koji nisu neposredno ratom ugrozeni, jer o njemu ovisi njihov goli, fizicki opstanak. prestanak rata, kojem se psiha manifestno veseli, stvara i neke druge posljedice kojima se ona sama tesko prilagodjava. nakon dugogodisnjeg, " kolektivnog bivanja ", gotovo preko noci se treba prilagoditi " individualnom bivstvu " (okreniti se sebi) sto je za mnoge, a pogotovo one koji su te godine proveli u ratu, dosta tezak i dugotrajan proces. o samim postraumatskim posljedicama koje prozivljava ljudska psiha dugotrajno izlozena stresu, ovom prilikom i ne treba puno govoriti. ne zato sto su one manje bitne od tih resocijalizacijskih (dabache), vec sto o njima danas vise znamo i govorimo. uz hrvatsku i mnoga druga drustva koja nisu prozivjela ovu sramotnu tranziciju, pljacku i opcenito, veliku drustvenu nepravdu.. imaju taj problem sa resocijalizacijom i postraumatskim posljedicama kod svojih ratnih veterana. sama amerika nakon vjetnamskog rata, a i ovog irackog, uprkos svojim strucnim timovima koji su se bavili resocijalizacijom i psiholoskim terapijama ratnih veterana, biljezi daleko vecu stopu suicida i asocijalnog ponasanja (nasilje, droga, alkohol) u toj populaciji bivsih vojnika, nego li u ostalom prosjeku svoje populacije. hrvatska vlast ne samo da nije formirala strucne timove koji bi se bavili tom resocijalizacijom, vec je ranim umirovljenjem vecine tih branitelja mnoge od njih jednostavno iskljucila iz drustvene zajednice i osudila ih da se sami bave sobom. sa tragicnim posljedicama koje imamo danas. dugo nepriznavanje ptsp-a i ceste zloupotrebe tog sindroma dovele su do jos gorih posljedica. na kraju, status branitelja u hrvatskoj je sramotno i neselektivno napravljen tako da ga danas imaju i oni koji su samo par dana proveli u zagrebackoj vojarni na crnomercu, kuhajuci sebi kavu dok im netko ne sredi demobilizaciju, kao i oni koji su par godina proveli na bojistu? trpajuci sve nas u isti kos, nekima je omogucila da iz tog svog statusa profitiraju (i to uglavnom onima koji su rat jedino na tv-u gledali), dok je one druge (sa bojista) ostavila da se u svojoj praznini sami nose sa sobom i svojim stvarnim traumama jelenska, tragicno stanje hrvatskog drustva na isti tragicni nacin prozivljava moj otac koji je cijeli zivotni vijek posteno radio da bi danas bio osudjen na moju pomoc, jer od svoje umirovljenicke crkavice ni ne moze zivjeti, kao i svako onaj tko je sa idealima ulazio u ovaj rat. tragicno ga i dozivljava i svaki onaj koji danas (160 njih) ostane bez posla, a mora odhraniti obitelj i platititi ratu za stan. dozivljava ga tragicno i vecina nas, zar ne netko se i ubije zbog toga, kao onaj nesretnik iz podravke koji je uzeo pola kilograma vegete i dobio otkaz od iste one bagre koja je napravila samo " poslovnu nepravilnost " kraduci 260 milijuna kuna iz te iste podravke. mozda se zbog toga ubije i poneki branitelj, ali razlozi za veci suicid u toj populaciji su ipak neki drugi.