drugi dan je bilo još gore. odlučili su (da, da, oni umjesto mene) da sam spremna za ići na vrh. pa ajmo onda. prva greška je bila što nisam pamtila sve savjete. jer, kad se ustaješ iz žičare, trebaš sjediti na rubu sjedežnice i ustati i odskijati. a ne sjediti zavaljen, u zadnji čas pokušati ustati i promotivno odklizati na dupetu u stranu. i pritom se gušiti od smijeha jer, zaboga koji idijot moraš biti za tako nešto... genijalan uvod za još bolji nastavak. staza je odista bila strma. još je meni izgledala stoput gora jer sam bila pomalo kukavički nastrojena. pogotovo kad oko sebe vidiš samo planine i vrhove, a rub staze kao da je odrezan. samo sam mislila, zaboga, ako pojurim prebrzo (to se odnosilo na brzinu od kojih 5 km/h), doći cu do ruba, i samo odletit preko i neku provaliju, slomit vrat, slomit ruke, tata će me ubit jer mi je već rekao da sam trapava i da to nije za mene... ovaj put suze su potrajale dobrih 45 minuta. i ne bi me maknuo s mjesta ni meteor. već sam vidjela kako stvarno skidam skije i odlazim samo u pancericama u dolinu, poraženo i posramljeno. ali sam shvatila da se i tako mogu raspast po snijegu. a i dragom je bilo teško gledat me takvu tužnu (i razmaženu, dodao bi on), a ja nisam htjela pa sam nekako ipak u suzama odskijala do žičare, jer je donji dio staze još strmiji i to mi nije trebalo. monumentalan kraj je tek slijedio. nakon što sam sve uspjela preživjeti bez padova i lomova, pala sam na ravnom kad sam izlazila iz kafića na skiju i zaradila masnicu na bedru koja je trajala dobrih tri tjedna. ja trapava? ma ne...