Drugo je subduralno krvarenje koje nastaje kao posljedica traumatskog oštećenja velikih vena moždanih ovojnica (meninga), mosnih vena ili sinusa tvrde moždane ovojnice i venskog je tipa, a iznimno može biti posljedica poremećaja zgrušavanja krvi.

- stalno ponovno proživljavanje traumatskog događaja u mislima ili slikama, kroz ponavljajuće uznemiravajuće snove o traumatskom događaju, kroz ponašanje ili osjećaj da se događaj ponavlja; uz to perzistira značajno smanjen interes u značajnim aktivnostima, osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, sužen raspon osjećaja i osjećaj uskraćene budućnosti; - stalno izbjegavanje stimulansa vezanih za traumu i umrtvljenje općeg odgovora, što nije bilo prisutno prije traume, a izražava se kao napor da se izbjegnu misli, osjećaj ili razgovor vezani za traumu, aktivnosti, mjesta i ljudi koji podsjećaju na traumu; pri tome postoji često nesposobnost prisjećanja važnih aspekata traume, značajno smanjen interes ili sudjelovanje u važnim aktivnostima, osjećaj udaljenosti i otuđenosti od drugih, sužen raspon osjećaja i osjećaj uskraćene budućnosti; - stalni simptomi pojačane probuđenosti koji nisu bili prisutni prije traume, poput teškoće u uspavljivanju ili spavanju, provale bijesa, teškoće koncentracije, pojačanog opreza.

Da li će netko razviti PTSP nakon proživjelog traumatskog iskustva ovisi o više faktora.

Za Agambena se pitanje svjedočenja postavlja tek njegovom nemogućnošću, odnosno svjedočenje postaje etičko-politički problem kad u ulozi svjedoka traumatskog događaja nastupa tako reći sam " goli život ".

U program je uključeno 40 - ak korisnika, njih 28 su djeca u dobi od 3 - 15 godina, i starije dobi koji imaju fizička oštećenja od cerebralne paralize, mišićne distrofije, traumatskog oštećenja nervnog sistema, paraplegija, oštećenje sluha i vida, hidrocefalus i encefalopatija, hipotonija, mentalnu retardaciju, smetnje u učenju, Down sindrom, sindrom Heckel-Gruber, Sindrom West i dr.

Ponašanje Vašeg djeteta koje opisujete nije neobično za razdoblje nakon proživljenog nekog traumatskog događaja.

Uz postojanje verificiranog traumatskog događaja za dijagnosticiranje PTSP-a je potrebno postojanje simptoma ponavljajućih intruzivnih sjećanja na traumatski događaj, ponovna proživljavanja traumatskog događaja u budnom stanju ili snovima, a često je izbjegavanje događaja, koji podsjećaju na preživjelu traumu, jaka vegetativna stigmatiziranost, gubitak samopouzdanja, povlačenje iz društva, nesanice i izrazito sniženi prag na frustracije.

Nemajući pretenzija da u ovoj izjavi detaljnije ulazimo u pojedina stručna pitanja niti da obuhvatimo cjelovit spektar na temu poštivanja i očuvanja ljudskog života, u ovom kontekstu ipak želimo istaknuti potrebu posvećivanja najveće pozornosti osobama koje trpe od poratnoga traumatskog sindroma i koje njihova patnja i bolest navode na suicid te - što je s vjerskog i etičkog stajališta potpuno neprihvatljivo - posežu za vlastitim životom.

Ona su intenzivne fizičke reprize traumatskog iskustva koja uključuju disanje, mišiće, srčani ritam, galvanski odgovor kože i probavu.

Poremećaj post-traumatskog stresa Osobe koje su preživjele veliku traumu kao što su rat, mučenje, prometni udes, požar ili su bile žrtve nasilja, mogu i dalje osjećati užas dugo vremena nakon što tako nešto prođe.

Međutim, ne mora svatko tko doživi neku traumu oboljeti od poremećaja post-traumatskog stresa (PPTS).

Njegova 1941. daje primjer takvog ispunjavanja javnih obaveza; ona je duboko proživljena pa tako i poopćena egzistencijalno-historiografska analiza jednog traumatskog povijesnog opterećenja, prožeta vjerom da nas humanističko i kritičko proživljavanje prošlosti može voditi angažiranom i ispravnom djelovanju u sadašnjosti.

Uglavnom su traumatskog porijekla te su nerijetko povezane sa ozljedama drugih dijelova tijela.

Imamo i kognitivno-bihevioralne teorije koje smatraju da je anksioznost nešto što je naučeno, da smo doživjeli neku vrstu traumatskog iskustva, kakva god ona bila.

Kao posljedica neintegriranog traumatskog doživljaja stvara se blokada na nivou ličnosti koja vodi do čitave serije dugodosežnih negativnih posljedica.

Neželjene misli su uobičajeni simptom tjeskobe, depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i post traumatskog sindroma.

Ćak i u području traumatskog stresa nedostaje literatura koja se bavi iskustvom samih prostitutki.

Zato što svaka normalna osoba, nakon psihotraumatskog doživljaja proživljava nekoliko dana pa i nekoliko tjedana psihičke smetnje koje su izraz prorade te psihičke traume u cilju njezine neutralizacije i eliminacije njezinog patološkog učinka.U igri su dva paralelna procesa koji naizmjenično dominiraju psihičkim životom traumatizirane osobe: obrambeni proces potiskivanja iz svijesti neugodnih aspekata traumatskog doživljaja (zaboravljanje traumatičnih detalja, emocionalno distanciranje, izbjegavanje podsjećanja na traumatsko iskustvo itd.) i promotivni proces doziranog propuštanja traumatičnih sjećanja (u mislima, snovima, emocionalnim reakcijama) u cilju njihove prorade i poništenja njihovog patološkog djelovanja na duševni život osobe.

Problem je u tome što je oživljavanje detalja traumatskog događaja vrlo bolno i teško podnošljivo za traumatiziranu osobu pa se zbog toga paralelno aktivira proces potiskivanja.

Zato je konačno rješenje u osvješćenju, proradi i neutralizacijipatološkog učinka traumatskog doživljaja.

Liječenje i rehabilitacija svih vrsta post-traumatskog stanja lokomotornog sustava.

Internacionalno društvo za istraživanja traumatskog stresa navodi upravo EMDR kao efikasan tretman za PTSP; US Department of Defense/Department of Veteran Affairs Practice Guidelines stavili su EMDR u najvišu kategoriju efikasnosti, također i American Psychiatric Practice Guideline (2004).

" Politička filozofija " stoga je u svim svojim različitim oblicima vrsta " obrambene tvorbe " i možda je njenu tipologiju moguće ustanoviti posredstvom reference na različite vrste obrane protiv nekog traumatskog iskustva u psihoanalizi.

Reinvesticija traumatskog energetskog potencijala korak je prema boljem funkcioniranju, odmak od destruktivnog ka kreativnom.

Doista, PTSP predstavlja okosnicu tih psihičkih smetnji, ali uz njega se javlja i niz drugih poremećaja, koji su dijelom specifični za samu ličnost koja je traumatizirana, a dijelom se vežu uz obilježja traumatskog događaja.

Posttraumatski čimbenici, dakle oni koji su na djelu tjednima pa i godinama poslije traumatskog događaja, osobito su značajni za objašnjenje nekih teških psihičkih posljedica seksualnog zlostavljanja u ratu.

Što se tiče EEG-a i njegove abnormalnosti ona se može nakon traume očitovati usporenjem ali neposredno nakon traumatskog događaja.

Posttraumatski stresni poremećaj psihološka je disfunkcija nastala kao rezultat traumatskog iskustva koje preplavljuje normalne obrambene mehanizme čovjeka i rezultira intenzivnim strahom, osjećajem bespomoćnosti i bezizlaznosti ili gubitkom kontrole nad svojim osjećajima i sobom općenito.

PTSP nastaje kada, nakon traumatskog događaja, proces prorade psihotraume zapne u neprestanom perpetuiranju simptoma potiskivanja i nametanja traumatskih sadržaja tj. kada prestane služiti oporavku nego se pretvori u patološko stanje s gore opisanim simptomima.

U takvim okolnostima traumatizirana osoba uvijek iznova proživljava pojedine segmente i pojedine aspekte traumatskog iskustva (prisilne misli, noćne more, strahovi, flash-backovi) ili trpi posljedice njihovog potiskivanja (izbjegavajuće ponašanje, afektivna otupjelost, izbjegavanje emocionalne bliskosti s bližnjima i slično).