trep trep jesam. u čekaoni sam dva na dva. čekamo, ja rakava, trudnica i invalid, svi istih godina. neš ti ekipe. čekam doktora da izađe i izabere kog će prvog, najhitnijeg. nemrem stajat jer me bole leđa, pa sjedim. trudnicu bole isto pa stoji, nemre sjedit. a invalid sjedi jer nemre niš. doktor izlazi, maše prstom i izabire mene. jes, pobjedila sam. ulazim u ured a ono ko da ga kafka sklepo. trafo ormarić na kojem piše oprez, opasnost od električne struje. pored toga ptt ormarić. bolnički ležaj iz devetnajstog stoljeća, unikat samo taki a doktor izgleda ko jadni činovnik, pogrbljen iznad svog računala iz kojeg se jedva naziru neki zvukovi, pogađam jazza. iza njega ormar i prozor. jad i bijeda. na zidu iznad stola visi slika s krajolikom u jakim bojama i tri krave na pašnjaku koje žvaču nekakav korov, gledaju i rugaju se... a vid šjora doktora na šta je spao, mahovina iz ušiju mu eno počinje rast, mu mu mu mu mu. i kako da jesam... pa nema me, nisam... trep ne... on mi govori a ja ga gledam i razmišljam o tim kravama gore i kako se i meni vjerojatno rugaju i pokušavam čut šta govore ali mješavina zvukova izvana, glasova i jazza radi kuršlus u mojoj glavi i počinjem razmišljat kakav će biti majstor koji dolazi za plin danas. jer kakav je to lik koji nazove firmu zeko zna. zašto bi i jedan muškarac želio da ga zovu zeko? a ako zeko zna, možda stvarno zna. pa smišljam pitanja. zeko zeko reci ti meni, najljepša žena na svijetu ko je i jel živi u mojoj sjeni?