Naši zapisnici dèržavnih saborah, osobito od god. 1527. i 1629., kao što i svi skoro arkivi županijski i varoški svědoče nam, da je jezik naš i něgda pokraj gospodujućeg latinskog bio upotrěbljavan u javnom životu, u pismu i govoru; a sada nam se veli, da nije k tomu još vrěmena, da bi se malo više razširio i gospodstvo preuzeo. Još prije sto godinah čitala se je misa po Zagorju, osobito u Radoboju, u horvatskom jeziku, i najvećji službenici kao i gospoda i gospoje pisali su javna i privatna pisma u narodnom jeziku, a sada, kad se već po svih skoro gradovih prodikuje němački, kad nam gospoda i gospoje počimlju zaboravljati svoj jezik, kad nam se děca odhranjuju němački i magjarski, talijanski i francezki, samo ne narodno; kad nam se od svih stranah groze s tuđim jezikom, i kada se usrěd domovine naše po županijskih dvoranah prepověda i progovoriti u našem horvatskom i slavonskom jeziku, kao što se je to prije dva-tri lěta dogodilo u Varaždinu, a ove godine u věrovitičkoj varmeđi; sada se veli: »da nije još vrěme došlo, da narodnost našu i budućnost oslobodimo s podignutjem narodnog jezika?« Ako ovo iz onoga, što sam naveo, slědi, onda se je svět preokrenuo i logike je nestalo. Tretji i najvažnii razlog, koji se proti uvedenju narodnoga jezika i uništenju štatuta god. 1806. navađa, jest odnošenje naše prama dikasterijam i županijam ugarskim, i odnošenje prama vladi i kralju. Što se ugarskih dikasterijah tiče, premda još uvěk se ufamo, da ćemo, ako ne posve osobita, ono barem stranom posebne odsěke u dikasterijah za nas dobiti; ne vidimo ipak u sadašnjem našem stanju velikih težkoćah, budući da je već dosta skèrbilo za nas zakonotvorstvo, koje zapověda, da kod svih dikasterijah ljudi našega naroda u pravednom razměrju (in justa proportione) naměšteni biti moraju, što nam se također mnogimi rezolucijami kraljevskimi obećaje, od onih pako rečenih ljudi moramo zaisto svakako zahtěvati, da naš jezik dobro nauče, zašto oni sva pisma naša i prevađati i tumačiti imaju.